Inspirativne priče

Višnja Loparić – frizerka iz Lobora

Moj posao je meni najljepši na svijetu i nakon 36 godina rada, ja bi pozvala sve mlade djevojke i dečke koji vole komunicirati, koji imaju smisao za estetiku da se odluče za zanimanje frizerka/frizer. Znači, ako je volja, ako se ima smisla i upornosti, itekako je moguće puno postići u bilo kojem strukovnom zanimanju i može se ostvariti jako lijepa karijera -poručuje Višnja Loparić – frizerka iz Lobora sa “zlatnim rukama.”

Višnja Loparić vlasnica je Frizerske radnje „Višnja“ za žene i muškarce od 1986. godine. Tijekom 36 godina rada u struci se kontinuirano usavršavala sudjelujući na mnogobrojnim revijama, stručnim seminarima, županijskim i državnim prvenstvima frizera. Bila je više puta članica žirija na državnim natjecanjima, a dva puta je bila članica državnog tima kada su frizeri i kozmetičari iz Hrvatske sudjelovali na svjetskom prvenstvu frizera i kozmetičara u Parizu. Predsjednica je Udruženja obrtnika Zlatara, predsjednica Ceha frizera i kozmetičara Obrtničke komore Krapinsko-zagorske županije, članica Ceha frizera i kozmetičara Hrvatske obrtničke komore, članica Skupštine Upravnog odbora HOK-a  i članica je Poduzetničkog kluba žena Krapinsko-zagorske županije.

ZIP: Kako je tekao Vaš poslovni put?

U srednju školu krenula sam u Zlataru, tada je bio tzv. „Šuvarov sistem“, dvije godine opći smjer, pa tek onda usmjeravanje. Oduvijek sam voljela crtati, od malih sam nogu šišala lutkice, stalno sam imala neke kreativne ideje. Kako imam stariju sestru koja je bila medicinska sestra, a starije sestre su uvijek naši idoli, tako sam se prijavila i u medicinsku i frizersku školu, primili su me u obje škole i trebalo je odabrati, pa sam bacala novčić. Pismo je bila medicinska, a glava je bila frizerska i tako sam upisala frizersku školu u Zagrebu. Nije mi sada žao jer sam imala puno dara, školu sam uspješno završila, a i prakse je bilo puno. Šefica me često zvala i nakon škole u salon kada je imala gužvu, puno sam radila, ali jedino uz rad se može steći i vještina. Završila sam srednju školu, upisala biologiju na PMF-u, ali sam bila dobra frizerka i bilo je dosta potražnje za mojim radom. Mislila sam, budem preko ljeta radila, plaćeno je bilo dobro i tako sam ja radila i ponijela me zarada i ta velika želja za osamostaljenjem. Odlučila sam otvoriti svoj salon, ispisala se s fakulteta i nakon 5-6 mjeseci otvorila svoj salon tu u Loboru. Bilo je to 1986. godine, s nepunih dvadeset godina, tako da ove godine imam 36 godina neprekidnog rada.  U Loboru je postojao brico, ali nije bilo frizera za žene, pa sam odmah imala dosta posla. Tko želi raditi, posla ima puno, ponekad sam radila i po 20 sati dnevno, mlad si i možeš. Uvijek sam imala i zaposlene djelatnike, onda je to bilo popularno zanimanje, uvijek je bilo naučnika, moram priznati kvalitetnih naučnika. Bilo je to drugačije vrijeme, a danas je danas naša struka malo potcijenjena. Često se dogodi da netko ima loše ocjene, pa kad ne ide nešto drugo, upisuju za frizere. Nije to pravilo, naravno, ali ima toga puno i malo mi je žao što se to tako gleda.

ZIP: Na koje rezultate ste posebno ponosni?

Ponosna sam na činjenicu da sam bila mentorica više od 35 učenica od kojih su se neke danas i osamostalile i otvorile vlastite frizerske salone. To je bilo prepoznato i od Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta pa sam 2017. godine dobila priznanje „Šegrt Hlapić“  kao najbolji mentor učenika u državi. Volim raditi i s djecom, biram individualizirani pristup, treba biti malo i psiholog, ali prijatelj prije svega, nikako ne šef i imam jako dobre rezultate takvim pristupom. Posebno sam ponosna na najnovije priznanje – najviše priznanje Hrvatske obrtničke komore Statuu ‘Zlatne ruke’ s poveljom za izuzetna poslovna dostignuća u obrtu, koju sam dobila na Svečanoj sjednici HOK-a u srpnju ove godine.

To mi je svojevrsna „kruna“ u mojoj karijeri, stvarno mi je to velika čast jer je odabir stvarno specifičan i strogi su kriteriji, predlagana sam već dva puta i eto ovaj puta sam zaslužila priznanje. Osim što sam osvojila brojna priznanja i nagrade sudjelujem u humanitarnim aktivnostima koje se, između ostalih, odvijaju u pružanju besplatnih frizerskih usluga članovima Udruge Sveta Ana, korisnicima Doma za starije osobe u Loborgradu te članovima udruge za starije osobe. Taj humanitarni rad me posebno opušta, lijepo mi se s njima družiti i moram priznati da mi je za vrijeme korone to jako falilo. Rad s ljudima me ispunjava i oplemenjuje, nema tih novaca koji ti mogu platiti to zadovoljstvo kad te zagrli korisnik Lobor grada ili dijete iz Udruge sv. Ana, to je zaista neprocjenjivo.

ZIP: Što vam je misao vodilja u poslu?

Koliko god bilo teško ponekad u životu znam da je sutra novi dan kad će navratiti nove mušterije koje očekuju osmijeh, koji su s godinama postali moji prijatelji koji sa mnom podijele i osobne životne dobre i loše trenutke. Osim uređivanja frizura, ponekad su naši razgovori s klijentima terapijskog karaktera s puno empatije. Drago mi je kad se moji klijenti vraćaju nakon puno godina, neki su čak i iz inozemstva i kad vidim njihove osmjehe i da su zadovoljni, to me drži i to je smisao mog rada. Kad čovjek voli posao i ljude, ništa mu nije teško.

ZIP: Što mislite da je potrebno za uspjeh?

Meni je drago što mi posao još uvijek predstavlja zadovoljstvo i dalje imam potrebu nakon toliko godina rada profesionalno se usavršavati. Uvijek sam bila aktivna u strukovnim udruženjima, bila sam članica žirija na državnim natjecanjima, a dva puta i članica državnog tima kada su frizeri i kozmetičari iz Hrvatske sudjelovali na svjetskom prvenstvu frizera i kozmetičara u Parizu i mislim da je to sve važno za uspjeh.

Kao predsjednica Ceha frizera i kozmetičara Obrtničke komore Krapinsko-zagorske županije moram istaknuti da je taj ceh jedan od najaktivnijih. Ovu godinu za vrijeme Gospodarskog zbora u rujnu planiramo u Krapini edukaciju odnosno seminar za sve frizere, Takav je seminar održan 2018. godine, imali smo jako dobar odaziv i mislim da je to pravi put. Za uspjeh je svakako potrebno jako puno angažmana, usavršavanja, cjeloživotna edukacija i želja da svoje znanje prenesete novim generacijama.

ZIP: Prva ste predsjednica UO u Zlataru – koja Vam je vizija i što želite učiniti do kraja mandata?

Želja mi je da zajedno sa svojim suradnicima i obrtnicima u cijelosti obnovimo i stavimo u funkciju zgradu Udruženja obrtnika Zlatar u koju su svoj rad i trud ugradili obrtnici prethodnih generacija. Vjerujem da ćemo i dalje biti prava podrška obrtnicima, željela bi ih što više motivirati i potaknuti da se uključe u rad Udruženja u svim cehovima. Provodimo i razne aktivnosti vezane za motivaciju mladih za upis u srednje škole za obrtnička zanimanja obilaskom osnovnih škola, dajemo im podatke iz prve ruke o statusu i perspektivama rada u obrtništvu. Unatoč svim gospodarskim poteškoćama, zadovoljna sam što je broj obrta u porastu. Na području našeg Udruženja imamo 440 obrtnika, od toga imamo 129 obrtnica, što bi bila recimo trećina i nadam se da će se broj obrtnica za vrijeme mojeg mandata još povećati.

ZIP: Ima li trnja na putu do uspjeha i kakvi su Vam daljnji planovi?

Uvijek ima trnja i poteškoća i kako to danas zovemo popularno prepreka. Naravno da je velika neizvjesnost bilo za vrijeme korone i lockdowna, ali mi nije to tako teško palo, čak mi je u neku ruku i dobro došlo, malo sam se odmorila, stala na loptu. Tu moram zahvaliti i državi koja nam je omogućila tu financijsku pomoć, 4000 kuna izgleda malo, no tada je jako puno značilo, no početak poslije lockdowna je bio malo zastrašujući, bojala sam se toga jer to je bilo prvi puta da u mojem salonu bude samo jedna mušterija. Nisam znala kako ću šišati s tim maskama, pa jednokratni ogrtači, sve mi je nekako bilo komplicirano, ali čovjek se na sve navikne. Uvijek se nađe i pozitivna strana – do tada nisam primala narudžbe, a onda su to ljudi ozbiljno shvatili pa su se počeli naručivati. Par mjeseci prije lockdowna moja djelatnica je otišla u inozemstvo, a kada je lockdown završio, zbog naručivanja mušterija mogla sam i ostati sama u salonu. No posla je sve više, ipak uskoro neću moći sama. Uz to, imam 5 godina do mirovine, ali ima u meni još žara i ne razmišljam previše o tome. Nekad sam umorna, bole leđa, boli kičma, ali to drugi dan prođe i za sad si ne mogu zamisliti mirovinu, ali laganiji tempo bi nekad dobro došao.

ZIP: Koja je vaša poruka svima koji još nisu ostvarili svoje poslovne snove?

Moj posao je meni najljepši na svijetu i nakon 36 godina, ja bi pozvala sve mlade djevojke i dečke koji vole komunicirati, koji imaju smisao za estetiku da se odluče za zanimanje frizerka/frizer. Nikako se ne smiju omalovažavati strukovne škole iako po mom mišljenju ovaj modul obrazovanja ne zadovoljava potrebe na tržištu, ali nakon nekog vremena, rada u struci i iskustva, može se pristupiti polaganju majstorskog ispita i dalje napredovati. Znači, ako je volja, ako se ima smisla i upornosti, itekako je moguće puno postići u bilo kojem strukovnom zanimanju i može se ostvariti jako lijepa karijera.

sleljak/zip.com.hr 03.08.2022.

Aktualno

Exit mobile version