Laura Vadjon – umjetnička ravnateljica Hrvatskog baroknog ansambla

“Mislim da stalno moramo imati neki „drive“ da te nešto tjera stalno naprijed, stalno više i bolje jer samo strast pokreće na pravi način i onda imamo i bolje rezultate.”

Laura Vadjon, prva je hrvatska umjetnica na baroknoj violini, te jedna od začetnica novih stilskih kretanja i vodeće ime na području reprodukcije glazbe starih epoha u Hrvatskoj. Laura Vadjon ravnateljica je i koncertna majstorica Hrvatskog baroknog ansambla s kojim od 1999. godine nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu, donoseći na pozornice brojne hrvatske praizvedbe djela zaboravljenih skladatelja kao i velikana razdoblja glazbenog baroka i klasike. Redovito surađuje s nizom najznačajnijih imena svjetske barokne glazbene scene, a svirala je i s raznim ansamblima u zemlji i inozemstvu (Zagrebački solisti, L’arte del mondo, London Handel Players, Florilegium, Le Concert Spirituel…) Članica je London Handel Orchestra s kojim redovito nastupa u Velikoj Britaniji, napose na London Handel Festivalu svakog proljeća u prestižnim dvoranama i crkvama. U interpretaciji solističke i komorne glazbe ostvarila je mnogo uspješnih koncertnih i diskografskih projekata, a posebno se istaknula kao interpret glazbe ranog talijanskog baroka te djela Händela i Mozarta.

Laura Vadjon je glazbenica izuzetno prepoznatljivog i osebujnog tona, stila te glazbeno interpretativne delikatnosti, a odlikuje se originalnim i promišljenim izvedbama uz veliko poznavanje dramatskih i afektivnih značajki glazbe baroknog razdoblja. Laura Vadjon muzicira na autentičnom povijesnom glazbalu, radu talijanskog graditelja Giovannia Battiste Guadagninia iz 1751. godine. Dobitnica je rektorove i dekanove nagrade, nagrade društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika te nagrada Milka Trnina i Porin kao i brojnih drugih hrvatskih stručnih priznanja s Hrvatskim baroknim ansamblom: Orlando (DLJI 2014.), Ivan Lukačić (VBV 2016.) Koncertirala je u dvadesetak zemalja Europe, Rusiji, Japanu i Južnoj Americi. Profesorica je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 1995. godine gdje predaje komornu glazbu 17. i 18. st. s naglaskom na povijesno i stilski obaviještenu interpretaciju. Umjetnička je ravnateljica je uspješnog i jedinstvenog Korkyra Baroque Festivala čiji programi na otoku Korčuli i poluotoku Pelješcu predstavljaju vodeće svjetske ansamble i soliste iz svijeta rane glazbe. Promicateljica je izvornog zvuka glazbe starih epoha i svoj entuzijazam prenosi na suradnike, studente i publiku.

Koncertno gostovanje Hrvatskog baroknog ansambla održano je u Krapini u Festivalskoj dvorani u srijedu, 27. travnja 2022. godine i tim povodom razgovarali smo sa umjetničkom ravnateljicom, razmijenili neka iskustva i saznali kako je izgradila uspješnu karijeru u umjetnosti.

ZIP: Kako Vam se svidjelo gostovati u Krapini?

Meni je uvijek drago doći u Krapinu, prvo zato što imate lijepu dvoran, a i dobro ju poznam jer često sviramo ovdje u sklopu Varaždinskih baroknih večeri, lijepa je akustika – treba se prilagoditi, ne treba očekivati zvuk kao što postignemo u crkvama, ali tu je baš lijepo, na ovu pozornicu stao bi i najveći sastav HRBE i sa zborom i solistima. Ovaj puta smo prezentirali jedan lijepi program Johanna Sebastiana Bacha sa ovim evergrinima, a vjerojatno smo donijeli i nešto što se po prvi puta čulo u Krapini. Posebno volim gostovati i svirati u nekim gradovima koji imaju odličnu organizaciju i podršku lokalnih ljudi takvu kao što smo imali danas, kao što je vaša ravnateljica Grozdana Pavlović i vaš zamjenik gradonačelnika Ivica Hršak, koji su došli na koncert, to puno znači, onda odmah cijela priča dobije neku bolju i specifičnu težinu, a drago mi je da su bili i srednjoškolci koji su se, nadam se malo zabavili i nešto naučili.

ZIP: Kada ste shvatili da je glazba Vaš životni poziv?

Nemam pojma, ja sam vam bila jedno jako živahno dijete sa puno talenata i puno aktivnosti i mama i tata su vjerojatno morali nekako potrošiti svu tu moju energiju, tako da sam ja imala pregršt tih obaveza na koje sam išla nakon škole, ali glazba je onda bila i ostala nešto što je bio kontinuum i već negdje u srednjoj školi je zapravo bilo jasno da ću ići tim putem, jer mi je to i dobro išlo. Znate, to je isto bitan faktor, onaj motivirajući faktor jer kad su djeca mala ili mlada svašta im pada na pamet, sad bi ovo, sad bi ono. Tako i ja sad bi malo violinu, sad ne bi, međutim kad dobro ide, pa još dobivaš nagrade na natjecanjima onda ne budeš to prestala raditi – to je bio moj slučaj. Zapravo sam imala, da tako kažemo, puno sreće, to mi je išlo, svugdje sam imala otvorena vrata, tu su bile nagrade, mogućnost sviranja kao solistica sa orkestrom i to me nekako nadahnulo i kad sam završila školovanje odmah su se otvorile neke prilike, imala sam mogućnost birati što ću i kako ću, kojim putem.

ZIP: Kako ste se odlučili baviti baroknom glazbom?

Jedno vrijeme sam svirala u Ansamblu zagrebačkih solista, međutim kasnije sam odlučila da zapravo želim imati svoj ansambl, radit nešto drugo i tako je taj barok ušao isto u moj život na mala vrata, ali sa velikim krilima i zapravo mi je drago da mogu reći da je Hrvatski barokni ansambl na neki način moja beba. Imam svoje dijete od 11 godina, a HRBA ima 22 godine i ja sam tu od prvog dana, punoljetni smo i mislim da se već evo i prema ovom večerašnjem koncertu i programu čuje koliko je taj ansambl zapravo narastao i stasao kroz sve ove godine.

ZIP: Da li ste nailazili na tom putu na probleme?

Nisam ja imala nikad sumnje sama sa sobom, ali sam imala neke druge interese koji su možda u nekom trenutku prevladali. Žena kad se bavi glazbom uz bok muškarcima, to je toliko eksplicitno, ti staneš sviraš i svako to čuje, dakle prezentiraš svoje znanje i svoje umijeće na taj način da ga nitko ne može zatajiti, omalovažiti ili obezvrijediti. Međutim još uvijek živimo u nekom muškom, patrijahalnom društvu, pa sam imala probleme s nekim kolegama na primjer kako će njima žensko biti šefica – takvi su onda jako brzo otpali, ali s druge strane mi se čini da je u ovom našem poslu možda ta ravnopravnost i najveća jer, kažem jako je sve vidljivo. Nisam nailazila na neke nepravde, konkretno baš Ansambl zagrebačkih solista, bila je audicija i ja sam tada došla kao prva i jedina žena, mlada djevojka i ja sam tada mislila ako me odbiju zato što sam žensko, pa onda nisu ni zavrijedili da me imaju. Dakle ne, nisam u svom životu imala prilike za susretati se sa takvim nepravdama, makar znam kolegice koje jesu, ali znate što – to vam je malo i do mog karaktera – neka se netko usudi. Dakle malo ta neka moja, ajmo reći i pozitiva i drčnost i probitačnost, zapravo i ne dozvoljavaju da bi mi možda netko rekao nešto krivo. Ja si to ne dam, samo ja znam što i koliko sam uložila, zašto i kako sam radila i stojim iza toga, cijenim samu sebe, jer ako ne cijenite samu sebi, neće vas ni drugi cijeniti. Ne dam da se negativno ljudi odnose ni prema meni, a ni prema članovima mog ansambla.

Večeras na nastupu smo bili podjednako zastupljeni i muškarci i žene, ali ja vam iskreno moram reći da jako volim surađivati sa drugim ženama. Žene koje su prave, posvećene tom poslu, koje nemaju neke zakulisne igre i fige u džepu, one su jako dobri suradnici jer su predane i čak mogu odgovorno reći da su predanije od muških kolega. Muški se iz nekih stvari možda znaju izmaknuti, prepuste obveze drugima, a mi žene smo jako predane, mi možemo paralelno više stvari, nikad nam ništa nije teško kada za nešto „ginemo“ i u tom smislu mislim da mi žene imamo malu prednost.

ZIP: Koliko Vam znači podrška obitelji?

Obitelj je jako bitna jer svi se mi nakon radnog dana vraćamo u krug obitelji, imam prekrasnog muža, on je isto umjetnik – glumac, imamo kćer od 11 godina, dakle naše karijere su jako slične, on je isto jako uspješan, jedan drugog podržavamo, a ne ugrožavamo se. Nismo u istom fahu ali se jako dobro razumijemo. Obitelj mi puno znači jer kad se ovo sve odradi sa kolegama-prijateljima, ipak je obitelj jedno utočište gdje sam potpuno opuštena i mogu „napuniti baterije“. Sa svim svojim članovima ansambla sam jako dobra, kolegi smo i prijatelji, ali ja sam ipak njima šefica i tu je trebalo izgraditi pravi i dobar odnos, tj. naći pravi balans. Mi smo svi jako lijepo povezani i svi se „radi imamo“, pa se to osjeti i na našim nastupima.

ZIP: Što bi poručili mladima?

Mislim da je u umjetnosti. kao i u svakom drugom poslu, velika sreća kad je taj posao tvoja strast i užitak, to onda radiš predano, dok radiš daješ se 100%, onda su rezultati bolji i svi se mi puno bolje osjećamo. Danas puno mladih želi završiti neki fax, samo nešto i onda – joj samo da počnem raditi da imam svoj mir – ja mislim da stalno moramo imati neki „drive“ da te nešto tjera stalno naprijed, stalno više i bolje jer samo strast pokreće na pravi način i onda imamo i bolje rezultate.

sleljak/zip.com.hr 28.04.2022.