U Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok bit će predstavljena izložba „Ono što ostaje.“ autorice Aleksandre Mašić Tumpa, koja kroz cijanotipiju, kolaže i velike digitalne ispise istražuje tragove vremena, prirode i slučajnosti u umjetničkom procesu.
Cijanotipija, fotografska tehnika karakteristična po plavim tonovima, u radovima Aleksandre Mašić Tumpa postaje više od načina stvaranja slike. U središtu njezina istraživanja nalaze se svjetlo, more, pijesak, sunce, vjetar i vrijeme, odnosno prirodne sile koje izravno sudjeluju u nastanku svakog rada.
Pijesak ostavlja svoje tragove, more mijenja, prekriva i odnosi materijal, dok sunce utječe na intenzitet i dubinu plavetnila. U tom procesu važnu ulogu imaju i materijali poput svile i papira, koji reagiraju na pokret, zrak i djelovanje okoliša. Rezultat je umjetnički rad u kojem konačan izgled nije u potpunosti unaprijed određen.
Poseban dio izložbe čine cijanotipije nastale djelovanjem pijeska i mora, kao i kolaži na rižinom papiru. U njima se spajaju različiti slojevi, a fragmenti radova koji prvotno nisu ostvarili očekivani rezultat dobivaju novu funkciju i postaju dijelom zajedničke kompozicije.
Veliki digitalni ispisi donose još jedan pogled na prolaznost. Na njima su zabilježene promjene nastale tijekom izlaganja suncu, pri čemu se prvotna jasnoća i intenzitet slike postupno mijenjaju. Proces nastanka tako ne završava stvaranjem rada, već se nastavlja i nakon njega.
Autorica izložbu opisuje kao promišljanje o onome što preostaje nakon djelovanja vremena i prirode.
Cijanotipija je fotografski proces u kojem slika nastaje susretom svjetla, materijala i vremena. U ovim radovima ona postaje prostor susreta svjetla, materijala i prirodnih sila – mora, pijeska, sunca i vremena.
Pijesak ostavlja trag, more pomiče, prekriva i odnosi, a sunce mijenja i produbljuje plavetnilo. Svila reagira na pokret i zrak, papir upija tragove, a fotografskom procesu pridružuje se nepredvidivost. Slika tako više nije samo rezultat umjetničke namjere, već zapis događanja i slučajnosti.
Cijanotipije nastale djelovanjem pijeska i mora bilježe ono što se događa između površine i okoliša. Kolaži na rižinom papiru nastaju spajanjem slojeva, dok fragmenti radova koji nisu “uspjeli” dobivaju novu mogućnost u zajedničkoj kompoziciji. Ono što je bilo pogreška, slučajnost ili odbačeni ostatak postaje dio cjeline.
Veliki digitalni ispisi bilježe drugi oblik prolaznosti: promjene koje nastaju tijekom procesa izlaganja suncu. Ono što je jednom bilo jasno i intenzivno polako se mijenja i pomiče prema plavetnilu. Proces nije zaustavljen u trenutku nastanka slike; on se nastavlja i nakon nje.
Izložba “Ono što ostaje.” govori o tragu koji ostaje nakon djelovanja vremena i prirode. Ne o trajnom zapisu, nego o onome što preživi promjenu. Između pojavljivanja i nestajanja, između namjere i slučajnosti, nastaju slike koje nisu konačni zapisi, nego tragovi jednog procesa.
Ovi radovi su ono što ostaje nakon što plima uzme svoje, nakon što vjetar protrese svilu, i nakon što sunce produbi plavetnilo.
Ono što ostaje jest patina vremena – zrno pijeska zaglavljeno u plavom, santa leda koja se polako topi i nestaje, fragment koji pronalazi svoje mjesto tek kada više nije ono što je trebao biti
