Kovačka vatra, čekić i komad užarenog željeza nekada su bili sastavni dio života gotovo svakog većeg zagorskog sela.
Kovači su bili među najvažnijim majstorima, izrađivali su i popravljali ono što je ljudima bilo potrebno za svakodnevni život, a njihova se vještina prenosila učenjem kod majstora i kroz školsku praksu.
Danas je takvih zanata sve manje, no pojedinci i dalje čuvaju tradiciju i pokazuju kako izgleda ručni rad koji je nekoć bio dio svakodnevice.
Jedan od njih je Božidar Kopun, po zanimanju kovač, koji već gotovo 45 godina izlaže svoje radove u Kumrovcu. Dolazi iz susjedne Općine Zagorska Sela, a kovačkim se zanatom bavio i radeći kod privatnika u različitim firmama. Nakon što su se firme počele zatvarati, nastavio je raditi samostalno kod kuće, sve do umirovljenja.
Kovačku tradiciju tako nije napustio ni u poznijim godinama. I danas ručno izrađuje različite predmete, među kojima su potkove, svijećnjaci i drugi predmeti od metala, a njegovi se radovi mogu vidjeti i na izložbi u Kumrovcu.
– Svi ti proizvodi koje prodajem rađeni su ručno. Za to treba kovačka vatra, a imam i pripomoći alata, kao što su čekići i takvo što, a svaki se predmet ručno oblikuje i obrađuje – pojašnjava Kopun.
Upravo je kovačka vatra neizostavan dio ovog zanata.
– Bez kovačke vatre ne ide. U kovačkoj vatri se željezo ogrije, oblikuje i kad se pripreme neke stvari, mogu se poslije hladno doraditi – govori Kopun.
Kovačnice bile važne za život sela
Kovanje je nekoć bilo važan dio zagorske svakodnevice. Kako kaže Kopun, gotovo svako veće selo imalo je svoju kovačnicu. U njima se izrađivalo i popravljalo ono bez čega se nekada nije moglo zamisliti poljoprivredno gospodarstvo, od potkova kojima su se potkivali konji, do različitih alata, plugova i brana.
Kovači su pritom bili povezani i s drugim tradicijskim zanatima.
– Kovači su bili jedni od glavnih majstora. Pratili su ih kolari, oni su radili drvo, a mi kovači smo s željezom poslije sve to okivali – prisjeća se Kopun.
Iako je danas tehnologija znatno napredovala, sam princip kovanja nije se bitno promijenio. Razlika je, kaže, prije svega u alatima i tome što se danas mnogo toga radi strojno.
– Velike razlike nema, jedino imaju današnje alate, pa se to radi više strojno, a prije nije bilo tako, stoga je danas puno lakše, ali vidi se što je ručno rađeno, a što je strojno kod predmeta – ističe.
Zanat koji se ne može naučiti samo gledanjem
Kopun posebno upozorava na problem nestajanja tradicijskih zanata. Nekada je bilo mnogo više zanatlija, a mladi su svoje znanje stjecali praktičnim radom kod majstora, istodobno pohađajući školu. Radni dani bili su dugi, a posao fizički zahtjevan.
– Mi smo svi morali kod nekog majstora učiti i još uz to ići u školu. Radili smo po 14-15 sati dnevno jer je kod majstora tada bilo jako puno posla – prisjeća se.
Danas je priča drugačija. Sve je manje ljudi koji se odlučuju za takav put. Industrijalizacija i jeftiniji industrijski proizvodi promijenili su potrebe, a s vremenom su se zatvarale i tvornice koje su nekada imale svoje kovačnice i bravare.
Zbog toga Kopun smatra da je očuvanje ručnog rada posebno važno. Iako se danas mnogo toga može pronaći na internetu i vidjeti kroz fotografije ili snimke, iskustvo samog rada ne može se zamijeniti gledanjem.
– Jedno je tehnika, kad vidiš na internetu sve, ali dok ne probaš nešto izraditi sa čekićem, to je čisto drugačije nego gledati. Treba praktički isprobati, vidjeti, osjetiti – poručuje.
„Neće biti više majstora, nažalost“
Upravo u tome vidi i najveći izazov za budućnost kovačkog zanata. Kako kaže, sve je manje majstora koji mogu pokazati kako se neki predmet izrađuje od samog početka. Za izradu, primjerice, male potkove potrebno je pripremiti materijal, zagrijati ga u vatri i tek ga onda oblikovati. Dio posla može se unaprijed pripremiti, no znanje i osjećaj za materijal ostaju ključni.
– Neće biti više majstora, nažalost. Ipak treba. Mi smo nekada radili kod privat majstora, a još smo u školi imali praksu – kaže dodajući kako unatoč manjku majstora, interes za ručno rađene predmete postoji.
Posebno se, ističe, djeca vole vratiti kući s malim metalnim predmetom kao uspomenom.
Za njega je upravo trajnost jedan od posebnih razloga zbog kojih ručni rad ima vrijednost. Svaki predmet nosi trag čovjeka koji ga je oblikovao, a iza njega stoje znanje, vrijeme i fizički rad.
Kovačka vatra kao dio zagorske baštine
Kada govori o sebi kao čuvaru zagorske baštine, Kopun to prihvaća upravo kroz ono što i danas radi.
– Gotovo 45 godina dolazim u Kumrovec i predstavljam svoj zanat. Od toga se baš ne može živjeti, moraš imati volju i znanje – rekao je.
Kovački zanat tako za Kopuna nije samo posao koji je nekada radio. On je dio znanja i vještine koju je stekao, ali i dio tradicije zagorskih sela. U vremenu kada su industrijski proizvodi zamijenili velik dio onoga što su nekoć izrađivali lokalni majstori, njegov rad podsjetnik je na vrijeme kada je kovačnica bila važno mjesto u selu, a kovač jedan od majstora bez kojih se svakodnevni život teško mogao odvijati.
– Bilo bi dobro sačuvati zanat, dok još ima majstora koji to mogu pokazati jer, kao što sam rekao, jedno je tehnika, ono što vidiš na internetu , ali kada probaš nešto izraditi sa čekićem, to je nešto sasvim drugo – zaključuje Kopun.
Kovačka tradicija možda više nije dio svakodnevice kao nekada, no zahvaljujući ljudima poput Božidara Kopuna još uvijek nije zaboravljena. Svaki ručno oblikovani komad željeza u sebi nosi dio znanja, vremena i vještine koja se nekada prenosila s majstora na učenika i, kako kaže Kopun, dok god ima onih koji su spremni zasukati rukave, zapaliti kovačku vatru i pokazati kako nastaje predmet pod udarcima čekića, živi i dio zagorske baštine.
