Razmaženost djece tema je o kojoj se često govori, ali rijetko do kraja razumije što se pod tim pojmom zapravo podrazumijeva.
Razmaženim djetetom smatra se ono koje se ponaša kao da se cijeli svijet vrti oko njega. Naviknuto je dobiti sve što poželi, a kada mu se želja ne ispuni, reagira ispadima bijesa. Takvo dijete često ne pokazuje zahvalnost i očekuje da mu se stalno ugađa, bez osjećaja odgovornosti ili uzvraćanja.
Iako neki stručnjaci za roditeljstvo izbjegavaju pojam „razmaženo“ jer može sugerirati da je dijete trajno „uništeno“, sve se češće koristi izraz „povlašteno“. Time se naglasak stavlja na obrasce ponašanja, a ne na djetetov karakter, no suština problema ostaje ista, prenosi Index.
Prema Amy McCready, osnivačici platforme Positive Parenting Solutions, povlašteno ponašanje može se prepoznati u očekivanju da drugi obavljaju stvari umjesto djeteta, poput kućanskih poslova, ili u stalnom nagrađivanju za osnovne aktivnosti. Primjeri uključuju dobivanje slatkiša za kušanje jednog zalogaja povrća ili plaćanje za pisanje domaće zadaće. Takva djeca često vjeruju da su centar svemira, da se pravila ne odnose na njih i rijetko pokazuju zahvalnost jer su navikla dobivati ono što žele.
Važno je pritom razlikovati prolazne loše dane od ustaljenih obrazaca ponašanja. Sva djeca ponekad imaju emocionalne ispade, no problem nastaje kada se povlašteno ponašanje ponavlja i postaje uobičajeno.
Stručnjakinja za roditeljstvo Traci Baxley naglašava da se u takvim situacijama treba više usmjeriti na roditeljske navike nego na dijete. Roditelji rijetko namjerno odgajaju razmaženo dijete, ali do toga može doći zbog ograničenih alata koje imaju na raspolaganju ili pokušaja da nadoknade vlastite nedostatke iz djetinjstva. Roditelji su, kako ističe, ljudi s vlastitim iskustvima i mogućim traumama koje se ponekad manifestiraju kroz pretjeranu zaštitu i dobronamjernu, ali pogrešno usmjerenu ljubav.
Važno je naglasiti da razmaženost nema veze s količinom ljubavi. Aliza Pressman, suosnivačica Centra za roditeljstvo Mount Sinai, ističe da ne postoji granica u pokazivanju ljubavi prema djeci. Problem nastaje kada se ljubav iskazuje isključivo ispunjavanjem svake želje, bez učenja o granicama, trudu i samostalnosti. Takav pristup povećava vjerojatnost razvoja osjećaja povlaštenosti.
Dobra vijest je da se nijedno dijete ne rađa razmaženo. Riječ je o naučenom ponašanju, što znači da promjenom roditeljskog pristupa roditelji mogu pomoći djetetu da razvije zdravije obrasce.
Prvi korak je samopropitivanje. Baxley savjetuje roditeljima da se zapitaju zašto im je teško reći „ne“, zašto imaju potrebu stalno kupovati djetetu ili kako se osjećaju nakon što popuste protiv vlastite volje. Povezivanje sadašnjih odluka s vlastitim iskustvima iz djetinjstva može biti izazovno, ali je ključno za promjenu.
Poticanje samostalnosti također je važno. Pressman naglašava da roditelji ne bi trebali raditi umjesto djeteta ono što ono već može učiniti samo, već ga postupno voditi i podučavati svakodnevnim vještinama poput oblačenja, vezanja cipela ili pripreme jednostavnih obroka.
Postavljanje jasnih i dosljednih granica neizostavan je dio zdravog odgoja, iako često izaziva otpor i ispade bijesa. Djeca trebaju granice, čak i kada im se opiru. Tijekom emocionalnih ispada važno je priznati djetetove osjećaje, ali ne nagrađivati negativno ponašanje. Empatija i dosljednost mogu postojati istovremeno.
Uvođenje kućanskih odgovornosti pomaže djeci da razviju osjećaj doprinosa. McCready preporučuje korištenje „kada–onda“ rutina, u kojima se svakodnevne obaveze povezuju s uobičajenim aktivnostima, a ne posebnim nagradama.
Stručnjaci također upozoravaju na pretjerano nagrađivanje za osnovne zadatke. Iako nagrade mogu djelovati kratkoročno, u stvarnom životu one rijetko postoje za svakodnevne obaveze. Zato je važno poticati unutarnju motivaciju i zadovoljstvo koje proizlazi iz uloženog truda.
Jednako je važno ne spašavati dijete od svake pogreške. Dopuštanje da iskusi posljedice svojih postupaka pomaže mu da nauči nositi se s razočaranjem i razvije otpornost. Roditeljska podrška trebala bi se usmjeriti na emocije, a ne na uklanjanje svake neugodne situacije.
Roditelji trebaju prihvatiti i da će se dijete ponekad ljutiti na njih. Roditeljstvo ne znači biti popularan, već ostati dosljedan vrijednostima obitelji, uz istovremeno poštivanje djetetovih osjećaja i glasa.
Njegovanje zajedništva i timskog duha pomaže djeci da razviju empatiju i svijest o potrebama drugih. Sudjelovanje u kućanskim poslovima ili aktivnostima koje pomažu drugima potiče osjećaj pripadnosti i dobrote.
Na kraju, važno je izbjegavati posramljivanje. Etiketiranje djeteta kao „razmaženog“ nije produktivno. Umjesto toga, fokus treba biti na ponašanju koje se može mijenjati, uz jasnu poruku da je dijete voljeno bezuvjetno.
