Rodno utemeljeno nasilje nad ženama jedno je od najsloženijih i najtežih društvenih pitanja u Hrvatskoj, koje iz godine u godinu otvara ista, ali i sve bolnija pitanja: jesu li institucije učinile dovoljno, zašto sustav reagira tek nakon tragedija i kako je moguće da nasilje i dalje završava najtežim ishodima-ubojstvima žena.
Unatoč zakonodavnim promjenama, strateškim dokumentima i javnim osudama, stvarnost pokazuje da su mnoge žene i dalje izložene dugotrajnom nasilju, strahu i nesigurnosti, često bez pravovremene i učinkovite zaštite.
Posebno zabrinjava podatak da je ove godine u Hrvatskoj do sada zabilježeno čak 19 slučajeva femicida. Iza tih brojki kriju se prekinuti životi, dugotrajna patnja i propusti sustava koji nasilje nije prepoznao na vrijeme niti ga spriječio. Stručnjaci godinama upozoravaju da nasilje nad ženama ne nastaje iznenada, već ima jasne obrasce, rizične čimbenike i dinamiku eskalacije, no društvo i institucije još uvijek nedovoljno ozbiljno reagiraju na te upozoravajuće signale.
U takvom kontekstu ključno je postaviti pitanje šire društvene klime: koliko kao društvo toleriramo nasilje, kakve vrijednosti promičemo i kakvu poruku šaljemo ženama koje žive u strahu. Jednako je važno govoriti o odgovornosti institucija, o povjerenju žrtava u sustav, o ulozi okoline i medija te o tome zašto prevencija i edukacija još uvijek nisu u središtu javnih politika.
O svim tim pitanjima, ali i o konkretnim rješenjima koja bi mogla spriječiti nove tragedije, razgovarali smo s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, Višnjom Ljubičić, koja upozorava na propuste i potrebu za snažnijim, koordiniranim i dugoročnim pristupom borbi protiv rodno utemeljenog nasilja.
ZIP portal: Gospođo Ljubičić, kada pogledamo širu sliku, kakvo je danas stanje u Hrvatskoj kada govorimo o ravnopravnosti spolova i nasilju nad ženama?
V.LJ.: Nažalost, društvena klima u Hrvatskoj još uvijek pogoduje nasilju jer živimo u kulturi sile, kompetitivnosti i dominacije, a ne u kulturi uvažavanja, dijaloga i solidarnosti. To se jasno reflektira i na rodno utemeljeno nasilje. Iako postoje zakonske promjene i napori da se sustav poboljša, i dalje imamo niz problema: ubojstva žena se događaju, sustav reagira nedovoljno sustavno, a edukacija i prevencija na svim razinama društva ostaju nedostatni.
ZIP portal: Ove je godine u Hrvatskoj zabilježeno čak 19 femicida. Kako vi gledate na taj poražavajući podatak i što on govori o našem društvu i sustavu zaštite?
V.LJ.: Prije svega važno je naglasiti da se u javnosti termin femicid često koristi kolokvijalno, dok će o tome hoće li neko ubojstvo u konačnici biti kvalificirano kao kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe odlučiti državno odvjetništvo i sud. No, neovisno o pravnoj kvalifikaciji, činjenica da je ove godine ubijen velik broj žena iznimno je zabrinjavajuća. Ti slučajevi jasno ukazuju na kontinuirani problem rodno utemeljenog nasilja i na potrebu snažnijeg, sustavnijeg i preventivnog djelovanja institucija, jer nasilje nad ženama ne nastaje iznenada, već ima prepoznatljive obrasce i dinamiku. Sustav zaštite, iako formalno postoji, još uvijek nije dovoljno učinkovit. Često reagira tek nakon tragedija, umjesto da preventivno sprječava nasilje. Femicid odnosno teško ubojstvo ženske osobe je najekstremniji oblik rodno utemeljenog nasilja i pokazuje da nam nedostaje sustavan pristup prevenciji i edukaciji, kao i kvalitetna podrška žrtvama.
ZIP portal: Često se nakon ovakvih tragedija postavlja pitanje jesu li institucije mogle reagirati ranije. Gdje, po vašem mišljenju, sustav najčešće zakazuje?
V.LJ.: Sustav najčešće zakazuje u predviđanju i sprječavanju nasilja. Nedostaje nam sustavna analiza i dugoročno praćenje slučajeva, a policija, pravosuđe i socijalni sustav često ne uspijevaju prepoznati rizik na vrijeme. Često reakcije dolaze tek nakon što nasilje eskalira, a analiza svakog pojedinog slučaja pokazuje da su okidači i obrasci nasilja u velikoj mjeri predvidljivi. Neki od njih su: svi oblici ovisnosti (alkoholizam, droga, kocka…), prisilna kontrola, posesivnost, ljubomora, odluka žene da napusti (nasilnog) muškarca, psihičke smetnje, posjedovanje oružja, prijetnje ubojstvom i/ili samoubojstvom su rizični čimbenici najvišeg stupnja koji posebice u kombinaciji (dva ili više njih) koji ukazuju na značajnu opasnost od počinjenja (ili pokušaja počinjenja) teškog ubojstva ženske osobe, odnosno femicida.
Pravobraniteljica je utvrdila kako nadležna tijela i pravosuđe, pa čak i najbliža obiteljska okolina, vrlo rijetko ove signale shvaćaju kao ključne alarme za učinkovitu zaštitu žrtve, brz progon i strogo kažnjavanje počinitelja.
ZIP portal: Kako se žene koje žive u nasilju nose s dugotrajnim strahom i traumom, osobito kada pomoć ne dođe odmah?
V.LJ.: Žene koje žive u nasilju često su u konstantnom strahu i kroničnom stresu, što dugoročno utječe na njihovo psihičko i fizičko zdravlje. Kada pomoć ne stigne na vrijeme, trauma se produbljuje, a osjećaj bespomoćnosti i izolacije raste. Upravo zato je ključno osigurati žrtvama dostupnu i učinkovitu podršku te sustavne mehanizme prevencije i resocijalizacije počinitelja.
ZIP portal: Mnoge žrtve nikada ne prijave nasilje. Što ih najčešće sprječava da se odluče na taj korak?
V.LJ.: Žrtve nasilja često se boje odmazde, gubitka obitelji ili financijske nesigurnosti. Nedostatak povjerenja u institucije, osjećaj nemoći i društveni pritisak dodatno ih koče. Osim toga, često ne znaju kome se obratiti ili smatraju da prijava neće rezultirati stvarnom zaštitom. Želim napomenuti da kroz pritužbe koje zaprimamo vidimo problem tzv. dvostrukih uhićenja, kada policija po prijavi nasilja privede i žrtvu i počinitelja, čime se žrtvi šalje poruka da je jednako odgovorna za nasilje. Takva praksa također narušava povjerenje u institucije i obeshrabruje žene da potraže pomoć.
ZIP portal: Ako se žena ipak odluči potražiti pomoć, kome se konkretno može obratiti i jesu li ti oblici podrške jednako dostupni u svim dijelovima Hrvatske?
V.LJ.: Žena se može obratiti policiji, državnom odvjetništvu, sudovima, područnim uredima Hrvatskog zavoda za socijalni rad, udrugama za žrtve nasilja i naravno, Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Nažalost, dostupnost ovih oblika podrške varira, osobito u manjim sredinama, gdje često nema dovoljno resursa, specijaliziranih odjela ili stručnog osoblja. Također, želim naglasiti kako je važna podrška okoline-često će žrtva lakše iznijeti svoj problem članu obitelji ili prijatelju/ici. Stoga je važno imati razumijevanja, razgovarati i potaknuti žrtvu da potraži pomoć. Nasilje u obitelji nije privatna stvar-svi smo odgovorni reagirati, jer često upravo reakcija najbližih može biti ključna za zaštitu i sigurnost žrtve.
ZIP portal: Imate li dojam da se o femicidu u javnosti govori dovoljno i na pravi način, ili se ova tema i dalje otvara tek nakon najtežih ishoda?
V.LJ.: Nažalost, tema femicida i dalje se najčešće otvara tek nakon tragedija, dok kontinuirana javna rasprava, edukacija i osvještavanje uzroka nasilja ostaju nedovoljni. Potrebno je mijenjati društveni fokus s isključivog kažnjavanja posljedica na prevenciju i edukaciju, kako bi se nasilje sprječavalo prije nego eskalira.
ZIP portal: Koliku odgovornost u svemu tome imaju mediji i kako bi, prema vašem mišljenju, trebali izvještavati o nasilju nad ženama i femicidu?
V.LJ.: Mediji imaju veliku odgovornost jer oblikuju percepciju javnosti. Trebali bi izvještavati pažljivo, bez senzacionalizma i viktimizacije, ističući uzroke i kontekst rodno utemeljenog nasilja. Važno je fokus staviti na prevenciju, obrazovanje i sustavnu zaštitu žrtava, umjesto da se nasilje prikazuje kao izolirani incident.
ZIP portal: Za kraj, koje biste mjere izdvojili kao ključne ako želimo spriječiti daljnje slučajeve nasilja i femicida u Hrvatskoj?
V.LJ.: Ključne mjere su: sustavna edukacija i obrazovanje o ravnopravnosti spolova od najranije dobi, edukacija i cjeloživotna obuka policije, sustava socijalne skrbi, pravosuđa i državnog odvjetništva o rodno utemeljenom nasilju, razvijanje mehanizama za rano prepoznavanje i sprječavanje nasilja, osnivanje specijalnih odjela za rodno utemeljeno nasilje pri policiji, državnom odvjetništvu, sudovima te uredima Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a sve kako bi se postigla učinkovitija i tješnja suradnja među ovim tijelima te žrtvama osigurala stvarna i učinkovita zaštita, a ne samo deklaratorna i formalna. Zaključno, fokus bi trebalo staviti na uzroke nasilja, a ne samo na posljedice, i to kroz dugoročnu društvenu prevenciju i promjenu kulturnih obrazaca ponašanja.
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
