Prema Popisu stanovništva iz 2021. godine, u Republici Hrvatskoj živi 240.079 pripadnika nacionalnih manjina.
Iako taj broj bilježi pad u odnosu na prethodna desetljeća, raznolikost hrvatskog društva i dalje je značajna. Najbrojniju nacionalnu manjinu čine Srbi, kojih je 123.892, dok među većim manjinama slijede Bošnjaci (24.131), Romi (17.980), Albanci (13.817), Talijani (13.763) i Mađari (10.315). Iza ovih brojki, međutim, krije se svakodnevica obilježena brojnim oblicima diskriminacije.
Diskriminacija koja ne nestaje s brojkama
Iako su prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj zajamčena Ustavom i zakonima, praksa često pokazuje drugačiju sliku. Pripadnici manjina, osobito Srbi i Romi, i dalje se susreću s predrasudama, društvenom isključenošću i neravnopravnim položajem u zapošljavanju, obrazovanju i pristupu javnim uslugama.
Diskriminacija je rijetko otvorena i izravna, ali je zato često suptilna – u obliku otežanog zapošljavanja, negativnih stereotipa u javnom prostoru ili neprijateljskog odnosa u lokalnim sredinama. Posebno je izražena u manjim sredinama, gdje je „drugačije“ još uvijek često doživljeno kao prijetnja, a ne kao bogatstvo zajednice.
Srpska manjina – brojna, ali često stigmatizirana
Kao najbrojnija nacionalna manjina, Srbi u Hrvatskoj imaju vidljiv politički i kulturni prostor, no to ih ne štiti u potpunosti od diskriminacije. Povijesno opterećenje ratnih trauma i dalje snažno utječe na percepciju srpske zajednice, što se reflektira kroz govor mržnje, vandalizam nad imovinom, ali i osjećaj nesigurnosti u javnom prostoru.
Mnogi pripadnici srpske manjine ističu kako se formalna prava ne pretaču uvijek u stvarni osjećaj ravnopravnosti. Pravo na jezik, pismo i kulturni identitet često nailazi na otpor, osobito kada se ta prava pokušaju vidljivije ostvariti na lokalnoj razini.
Romi – višestruko marginalizirani
Romska zajednica suočava se s možda i najtežim oblikom diskriminacije. Socijalna isključenost, loši stambeni uvjeti, ograničen pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi stvaraju začarani krug siromaštva i stigmatizacije. Unatoč brojnim strategijama i akcijskim planovima, pomaci su spori, a nepovjerenje između romske zajednice i institucija i dalje je prisutno.
Druge manjine – tiha borba za vidljivost
Talijani, Mađari, Albanci i Bošnjaci često su bolje integrirani, no ni oni nisu imuni na diskriminaciju, osobito u trenucima društvenih i političkih napetosti. Njihova borba često je tiha, ali jednako važna – borba za očuvanje jezika, kulture i identiteta u društvu koje ponekad zanemaruje manjinsku perspektivu.
Put prema stvarnoj ravnopravnosti
Borba protiv diskriminacije ne završava donošenjem zakona. Ona zahtijeva kontinuirano obrazovanje, jasnu osudu govora mržnje, odgovorne medije i aktivno uključivanje manjina u društveni i politički život. Lokalna zajednica ima ključnu ulogu, upravo na toj razini tolerancija i suživot postaju stvarni ili ostaju samo deklarativni pojmovi.
Ravnopravnost nacionalnih manjina nije pitanje statistike, već kvalitete demokracije i zrelosti društva. Hrvatska ima zakonski okvir, ali stvarni izazov ostaje njegova dosljedna primjena u svakodnevnom životu.
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
