Ponekad se iza osmijeha kriju umor, tjeskoba i borbe o kojima ne govorimo. Svjetski dan mentalnog zdravlja podsjetnik je da briga o sebi nije slabost, da nije sramota zatražiti pomoć i da jedna iskrena rečenica može značiti više nego što mislimo.
Nije svaki težak dan znak da nešto nije u redu. Ponekad smo umorni, preopterećeni, zabrinuti ili nam jednostavno treba malo vremena da dođemo k sebi. No, kada takvi dani postanu naša svakodnevica, kada se ujutro budimo s osjećajem težine, kada nas i najmanje obveze iscrpljuju ili kada na pitanje „Kako si?” automatski odgovaramo „Dobro”, iako u sebi osjećamo sasvim suprotno, možda je vrijeme da zastanemo i poslušamo sami sebe.
U svijetu koji nas neprestano potiče da budemo uspješni, produktivni, nasmijani i dostupni drugima, često zaboravljamo da smo i sami ljudi. Ljudi koji se umaraju, brinu, strahuju, proživljavaju gubitke, suočavaju se s neizvjesnošću i ponekad jednostavno nemaju snage za još jedan izazov. I to je u redu.
Brojke koje podsjećaju da ovo nije problem pojedinca
Mentalno zdravlje nije tema koja se tiče samo nekoga drugoga. Ono utječe na naše odnose, obitelj, posao, školovanje i sposobnost da se nosimo sa svakodnevnim životom. Iza statističkih podataka nalaze se stvarni ljudi, njihove obitelji i njihove priče.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), tijekom 2024. godine u Hrvatskoj su zabilježene 32.058 hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja. Oko 65 posto tih hospitalizacija odnosilo se na osobe u dobi od 20 do 59 godina, odnosno na velik dio radno aktivnog stanovništva. Mentalni poremećaji činili su 5,1 posto svih bolničkih hospitalizacija u toj godini.
Posebnu pozornost zaslužuje i mentalno zdravlje mladih. Prema istraživanju koje je HZJZ proveo 2024. godine, 5,4 posto šesnaestogodišnjaka prijavilo je najmanje četiri od šest ispitanih općih depresivnih smetnji tijekom većine vremena u prethodnih sedam dana. Među djevojkama taj je udio iznosio 9,5 posto, a među mladićima 1,7 posto. Riječ je o pokazatelju simptoma, a ne o udjelu mladih kojima je dijagnosticirana depresija, no podaci jasno pokazuju koliko je važno na vrijeme prepoznati poteškoće i osigurati podršku.
Iza tih brojki nisu samo dijagnoze i bolnički dani. Tu su ljudi koji pokušavaju uskladiti posao i obitelj, mladi koji se nose s pritiscima odrastanja, roditelji koji žele biti oslonac svima, ali zaboravljaju na vlastite potrebe, kao i oni koji se već dugo bore s osjećajem da moraju sve izdržati sami.
Nije slabost reći da nam je teško
Još uvijek se događa da o mentalnom zdravlju govorimo tiše nego o drugim zdravstvenim problemima. Lakše ćemo priznati da nas boli glava ili da imamo temperaturu nego da nas muči tjeskoba, da ne možemo spavati zbog briga ili da se već neko vrijeme ne osjećamo dobro.
Ponekad se bojimo da nas drugi neće razumjeti. Ponekad ne želimo opterećivati svoje bližnje. A ponekad ni sami ne znamo objasniti što nam se događa, nego samo osjećamo da više ne možemo kao prije.
No, mentalne poteškoće nisu znak slabosti, lijenosti ili nedostatka volje. Nije uvijek dovoljno samo se „trgnuti”, misliti pozitivno ili odmoriti tijekom vikenda. Kao što tjelesne bolesti zahtijevaju odgovarajuću skrb, tako i poteškoće s mentalnim zdravljem zaslužuju ozbiljnost, razumijevanje i stručnu pomoć kada je potrebna.
Važno je zato naučiti prepoznati vlastite granice, dopustiti si odmor bez osjećaja krivnje i razgovarati s osobom kojoj vjerujemo. Ako tegobe traju, ometaju svakodnevni život ili postaju sve teže, razgovor s liječnikom, psihologom ili drugim stručnjakom za mentalno zdravlje može biti važan prvi korak.
Ponekad je dovoljno da netko doista pita: „Kako si?”
Briga o mentalnom zdravlju ne počinje uvijek u ordinaciji. Ponekad počinje u razgovoru s prijateljem, poruci poslanoj u pravom trenutku, zagrljaju ili spremnosti da nekoga saslušamo bez osuđivanja i brzih savjeta.
Ne moramo uvijek znati što reći. Ne moramo imati rješenje za svaki problem. Ponekad je dovoljno pokazati drugoj osobi da nije sama i da ne mora skrivati ono što osjeća kako bi bila prihvaćena.
Zato bismo trebali više paziti na riječi koje upućujemo drugima, ali i na tišinu koju ponekad primijetimo kod onih koji su nam bliski. Iza povlačenja, razdražljivosti ili stalnog umora možda se krije nešto o čemu osoba još nije spremna govoriti. Umjesto osuđivanja, možemo ponuditi razumijevanje. Umjesto umanjivanja nečijih osjećaja, možemo pokazati da ih shvaćamo ozbiljno.
I jednako je važno da takvu pažnju pružimo sebi. Ne moramo čekati da potpuno iscrpimo svoje snage kako bismo sebi priznali da nam treba predah ili pomoć.
Svjetski dan mentalnog zdravlja prilika je da promijenimo način na koji razgovaramo o svojim osjećajima, ali i način na koji slušamo druge. Jer nitko ne bi trebao osjećati da mora biti dobro samo zato što se to od njega očekuje.
Možda ne možemo ukloniti sve brige, spriječiti svaku tešku životnu situaciju ili uvijek pronaći prave riječi. Ali možemo stvarati okruženje u kojem je lakše reći da nam je teško, potražiti pomoć i vjerovati da nas zbog toga nitko neće gledati s manje poštovanja.
Ne moramo svaki dan biti snažni. Ne moramo uvijek imati odgovore. I ne moramo kroz sve prolaziti sami. Ponekad je najveći korak prema boljem osjećaju upravo onaj prvi – priznati sebi da nam je potrebna podrška i dopustiti nekome da bude uz nas.
