Na pravi se poduhvat prošloga tjedna odlučio Gornjostubičanac Ivan Benko, kada se svojim 45 godina starim Tomosom odvezao do Italije, a onda uspeo do vrha prijevoja Stelvio.
Avanturu, kakvu sigurno nije ni mislio da će doživjeti, podijelio je po povratku u Gornju Stubicu, s putovanja na kojem je na svom Tomosu u pet dana prešao 1340 kilometara, prosječnom brzinom od 50 – 60 kilometara na sat.
Ovaj ljubitelj starih Tomos motora, ujedno i osnivač i član Moto kluba Tomos Zagorje, kaže kako se na ovu pustolovinu nije odlučio sam, već je putovao s još dvojicom prijatelja na Tomosima iz Vojvodine.
-Iz Gornje Stubice krenuli smo prema Kopru, gdje smo posjetili muzej Tomosa. Tamo smo prespavali kod jednog člana tamošnjeg kluba ljubitelja Tomosa, a onda smo drugi dan nastavili putovanje prema Italiji – priča Benko, dodavši kako je put bio sve, samo ne lagan, kako fizički, tako i psihički.
-Svi vas pretiču, trube, jer je najveća brzina kojom smo mogli voziti 60 kilometara na sat. Vožnja je spora, a nije ni nimalo ugodno kad vam iza vas u tunelu trubi šleper. Nije lako ni sjediti na neudobnom Tomosovom sjedalu toliko dugo. Nema tu komfora. A naravno da smo na putu imali i brojne kvarove: jednome je pukla kumplug sajla, drugome otpao auspuh, a meni su pali nogari pri samom usponu na vrh – priča Benko, dodavši da su se snalazili kako su znali i na licu mjesta uspjeli sve popraviti kako bi stigli do cilja.
Prije samog uspona preko prijevoja, prespavali su u kampu podno planine, gdje su otkrili kako se ovdje i ljeti treba dobro odjenuti, jer se temperatura zna spustiti i na samo nekoliko stupnjeva iznad nule.
– Spavali smo u šatorima, u jednom trenutku bilo nam je toliko hladno da sam išao navući još odjeće, a kolega je zapalio i plamenik na kojem je kuhao hranu, da bi se zagrijao – ispričao je.
Idućega dana – uspon. Stelvio je prijevoj koji se smatra jednom od najljepših i najuzbudljivijih cesta za vožnju u Europi. To je planinska cesta koja povezuje talijanske pokrajine Lombardiju i Južni Tirol, druga najviša asfaltirana prometnica u Europi, jer joj je najviša dionica na 2757 metara nad morem. No, nije toliko zahtjevna za vožnju zbog nadmorske visine i serpentina, koliko zbog nekoliko strmih uspona, a često i zbog lošeg vremena.
Kako se uspinjete, temperatura se spušta, a oko vas pogled na prekrasni pejsaž koji na nekim visinama sadrži šume, na nekima pašnjake, a negdje sam pustoš bez vegetacije. Zbog svoje ljepote, posebnosti i izazovnosti, jedna je od najpopularnijih vozačkih ruta, kroz koju su se na vrh uspeli brojni automobilisti, biciklisti, motoristi, turisti, a među njima i Benko.
-Nije bilo nimalo lako. Došao sam do polovice i motor se počeo pregrijavati. Nema tu ventilatora, hlađenje je zračno. Morao sam napraviti plan kako dalje. Odustajanje nije bila opcija. I tako sam se, uz pauze od po pet minuta nakon svake dvije kaskade, kako bi se motor ohladio, tek za 2 sata, u prvoj brzini, popeo do vrha kroz cestu dugačku svega 14 kilometara – kaže Benko, dodavši kako su ga mnogi na vrhu nagradili pljeskom; osobito oni koji su ga na samom putu prešli.
-Zaobišli su me mnogi biciklisti, dok sam čekao hlađenje motora, onda bih ja prešao njih, a onda opet stao i tako sve do vrha. Rekli su mi da sam lud. Ali vrijedilo je – zaključuje.
Po povratku u Gornju Stubicu u samom centru mjesta dočekala ga je njegova obitelj, ali i prijatelji iz Moto kluba Tomos Zagorje.
Njegova se priča, izgleda, svima dopala, jer su mnogi izrazili želju kako bi i sami poveli svoje Tomose na ovakvo avanturističko proputovanje.
