Jučer se navršilo 37 godina od jedne od najtežih tragedija koja je zauvijek obilježila Mariju Goricu i živote brojnih obitelji.
Bio je petak, 22. rujna 1989. godine, kada su učenici Osnovne škole „Ante Kovačić” krenuli na izlet u Hrvatsko zagorje. Umjesto povratka kući, za njih 14 put je završio tragedijom, piše Express.
Tri autobusa sa školskom djecom krenula su prema Gornjoj Stubici. Oko 8.45 sati jedan od njih stigao je do željezničko-cestovnog prijelaza u Pojatnom. Tog jutra područje je prekrivala gusta magla, a prijelaz preko pruge Zagreb – Varaždin nije imao branik, svjetlosnu ni zvučnu signalizaciju. Vozače su upozoravali tek Andrijin križ i znak STOP.
Vozač autobusa Ivan Jakolić zaustavio je vozilo prije prijelaza. Na mjestu suvozača sjedio je nastavnik Rudolf Belšak. Obojica su pogledala prema pruzi, ali zbog guste magle nisu vidjeli vlak.
– Ni on, ni ja nismo vidjeli ništa na pruzi – izjavio je Belšak nakon nesreće.
Autobus je krenuo preko pruge. Tek kada je prednji dio vozila već bio preko kolosijeka, nastavnik je kroz maglu ugledao nejasnu siluetu.
– Ivice, daj puni gas! Dolazi vlak! – povikao je vozaču.
Jakolić je pritisnuo gas, ali bilo je prekasno. Putnički vlak broj 3320 izronio je iz magle i udario u stražnji desni dio autobusa.
Dvanaestero djece poginulo je neposredno nakon sudara, a još je dvoje podleglo teškim ozljedama u zagrebačkim bolnicama. Ukupno je život izgubilo 14 učenika.
„Dječji plač i vapaji. Užasna noćna mora“
Na mjesto nesreće ubrzo su stigle ekipe Hitne pomoći. Medicinska sestra Pavlica Krčelić, koja je sudjelovala u zbrinjavanju stradalih, desetljećima poslije prisjećala se tog jutra.
– Bilo je nešto prije 9 sati. Glavna sestra obavijestila nas je o nesreći. Zavladao je tajac. Onda smo svi pohrlili prema kolima i uputili se na mjesto nesreće. Cijelim putem nismo progovorili ni riječi. Stigli smo za četiri minute. Magla je bila svuda i sve je bilo mokro. Dječji plač i vapaji. Užasna noćna mora. Pogledom samo tražiš koje dijete daje znakove života – prisjetila se Krčelić.
Većinu djece i njihove roditelje dobro je poznavala jer su bili njezini pacijenti. Na mjestu nesreće najprije je pomagala ozlijeđenima, a posebno težak bio je povratak na mjesto tragedije kada su ondje počeli pristizati roditelji.
– Bilo je toliko boli tamo. Preživjela djeca bila su izvan sebe. Krikovi su bili nestvarni – kazala je.
Prizori na mjestu nesreće ostali su zauvijek zapisani u sjećanjima. Na travi pokraj pruge ležala su tijela djece prekrivena bijelim plahtama, a posvuda su bili dijelovi autobusa, sjedala, školske torbe i dječja odjeća.
„Tada vam se sruši cijeli svijet“
Marija Gorica bila je malo mjesto u kojem su se ljudi međusobno dobro poznavali. Zato tragedija nije pogodila samo obitelji poginule djece, već cijelu zajednicu. Nastava je bila prekinuta, na školi je visjela crna zastava, a svakodnevni život gotovo je potpuno stao.
Majka jednog od poginulih učenika, Marija Ivanković, godinama poslije prisjetila se prizora koji se teško može zaboraviti.
– Svu djecu poznaješ, to je bilo teško. Oni su svi ležali jedan do drugoga. Tada vam se sruši cijeli svijet i ne znate bi li plakali, nikakav osjećaj nemate. Samo se ukočite i čekate da se dogodi čudo – rekla je.
Nakon tragedije na prijelazu su postavljeni branik te svjetlosna i zvučna signalizacija. Sudski postupak protiv vozača Ivana Jakolića završen je 1991. godine, kada je proglašen krivim za teško djelo protiv sigurnosti prometa i osuđen na dvije godine zatvora. U obrazloženju presude sudac Ranko Marijan istaknuo je da vozač nije bio jedini na kojega treba svaliti odgovornost, već posljednja karika u mnogo duljem lancu.
Posljedice tragedije u Mariji Gorici osjećale su se godinama. Gotovo cijelo desetljeće u Osnovnoj školi „Ante Kovačić” nije bilo izleta jer su roditelji i učitelji strahovali da se ono najgore ponovno ne dogodi.
A ono što je ostalo iza 22. rujna 1989. nisu samo brojke i sudski spisi. Ostala su prazna mjesta u školskim klupama, obitelji bez svoje djece i sjećanje na jutro kada je jedan izlet zauvijek promijenio cijelo mjesto.
„Posljednji put da sam ga vidjela“
Godinama poslije o tom su danu govorili i učenici koji su preživjeli. Njihova sjećanja posebno su potresna jer pokazuju koliko je sve počelo bezazleno – kao običan školski izlet.
Sanja Cimperšak tada je bila učenica trećeg razreda. Na isti izlet išao je i njezin stariji brat Mladen, učenik četvrtog razreda. Ona se prisjetila kako njezin brat toga jutra nije bio osobito raspoložen za odlazak.
– On nije baš imao volju ići na izlet. Iz kojeg razloga, ne znam, ali nekako je govorio da mu se ne ide – prisjetila se Sanja. Bio je to posljednji put da ga je vidjela. Mladen je bio među 14 učenika koji su izgubili život.
Tomislav Ljubić također je toga jutra krenuo na izlet, ne sluteći da će mu se život uskoro zauvijek promijeniti. U nesreći je izgubio stariju sestru.
– Probudili smo se radosni što idemo na izlet – prisjetio se Tomislav.
Posebno je ostalo zapisano i sjećanje Ljiljane Kranjčina, koja je tada bila učenica drugog razreda. Ona i ostali mlađi učenici sjedili su u prednjem dijelu autobusa, dok su stariji učenici bili straga.
– Učiteljice su nam rekle da mi „mali” moramo sjesti naprijed, a „veliki”, treći i četvrti razredi, su sjedili iza – prisjetila se.
Ta je odluka učiteljica, pokazalo se, nekim učenicima spasila život.
Za one koji su preživjeli, ali i za obitelji poginule djece, 22. rujna nikada nije postao samo još jedan datum. Svakog rujna vraća sjećanje na jedno jutro, jedan izlet i 14 djece koja se nikada nisu vratila kući.
