Zagorska tradicija nije samo ono što je zapisano u knjigama ili izloženo u muzejima. Ona živi kroz ljude koji pamte kako se nekada živjelo, kako se slavilo, pjevalo, izrađivalo i družilo.
Upravo zahvaljujući njihovom trudu, znanju i ljubavi prema zavičaju, mnogi običaji koji su nekada bili sastavni dio svakodnevnog života i danas se mogu vidjeti, čuti i doživjeti.
Jedan od onih koji se već godinama trude da ti običaji ne nestanu je Josip Ilić, član udruge Zipka, u kojoj djeluje već 15 godina.
Udruga njeguje različite dijelove zagorske baštine, od tradicijskih običaja i zagorskih svadbi do pjesme, druženja i ručnih radova.
-Zipka se bavi sa dosta toga. Imamo svoje zagorske običaje koje čuvamo, zagorske svadbe, a imamo i ručne radove. Rade se vjenčići, božićni ukrasi i ukrasi od papira, onako kako se nekada radilo. Ima toga puno i ne bih mogao sve nabrojiti – govori Ilić.
Iako ne navodi točnu godinu osnutka udruge, kaže kako Zipka djeluje već otprilike dva desetljeća, dok on u njezinu radu sudjeluje već 15 godina. Aktivnih članova ima petnaestak, no uz njih se u aktivnosti uključuju i drugi koji nisu formalno članovi.
Posebno važan dio njihova rada je predstavljanje zagorskih običaja izvan Zagorja. Članovi udruge putuju i nastupaju, a svoje običaje, pjesme i prikaze zagorskih svadbi predstavljali su i izvan Hrvatske.
-Putujemo i idemo posvuda. Najviše predstavljamo zagorske svadbe i pjevamo zagorske pjesme. Bili smo i u Makedoniji, Bugarskoj i Francuskoj, ali naravno i po Hrvatskoj – kaže Ilić.
Za njega je predstavljanje tradicije puno više od nastupa pred publikom. To je način da se ljudima pokaže kako su živjeli njihovi preci i što je nekada bilo sastavni dio života u Zagorju.
-Važno je predstaviti naše zagorske običaje. To su bile stare zagorske svadbe koje su bile jako poznate. Mi ih još njegujemo i još ih držimo jer ne bismo htjeli da se takvi lijepi običaji zaborave – ističe te dodaje kako je upravo zagorska svadba jedan od običaja kojemu pridaje posebno značenje. Dobro pamti kako su nekada izgledale svadbe koje su se održavale u obiteljskim kućama, daleko od današnjih velikih restorana i hotela.
Kako navodi, nekada su svadbe bile doma, u kućama. Prvo su se kod mladoženje sastali svatovi, a onda se išlo po mladu. Kada se došlo do kuće mlade, tamo je bila prošnja. Mlada je izašla, uslijedile su zaruke i onda su se kitili svatovi. Nakon toga odlazilo se u crkvu, a potom za stol. Posebno mjesto imale su zdravice i zajedničko druženje.
-Bili su tu mladenci, kumovi, roditelji, braća i svi gosti. Onda je počela večera, a nakon večere svirka. Za svakoga gosta koji je bio na svadbi trebala je biti zdravica – objašnjava Ilić.
Jedan od običaja koji se danas rijetko može vidjeti jest skidanje mladenkina vjenčića.
-Kod Zagoraca je običaj da se mladenki skine vjenčić. Ona prije toga nije plesala dok joj se nije skinuo vjenčić, a onda bi dobila rubac kao prava zagorska snaha – kaže.
Upravo takve detalje članovi Zipke nastoje sačuvati i pokazati mlađim generacijama. Ilić priznaje da se običaji mijenjaju i da je dio njih već nestao iz svakodnevnog života, no smatra da još nije kasno da se sačuvaju.
Posebno primjećuje razliku između nekadašnjih i današnjih svadbi. Nekada se, kaže, puno više vremena provodilo zajedno.
-Dok je bilo doma, u kući, onda smo bili svi nekako stisnuti i bilo je malo ljepše. Bila je ljepša pjesma, pjevalo se tako da se stol trese. Svi su bili na jednom mjestu. Sad su tu hoteli i restorani i sve je malo drugačije. Nisu svi na jednom okupu kao što su nekada bili. Sad se mladi sastanu kod crkve, mlada dođe, dođe mladoženja, ide se na vjenčanje, a onda u hotel i to je svadba. Nema toliko govora, nema toliko zdravica. Oni se zabavljaju na svoj način – objašnjava.
Ipak, unatoč svemu, Ilić primjećuje da postoji interes mlađih za ono što im starije generacije mogu pokazati.
-Možda mladi misle da smo mi bili zaostali, ali nismo bili zaostali. Mi smo se znali družiti i veseliti. Bili smo jako veseli. Svatovi su huškali, pjevali i zabavljali se – ističe.
Upravo u tom zajedništvu vidi jednu od najvećih vrijednosti starih zagorskih običaja.
Za očuvanje tradicije, smatra, potrebno je uključiti djecu i mlade. Najbolji način da običaj ostane živ jest da ga nova generacija upozna, prihvati i sama nastavi.
-Mislim da bi bilo najbolje da sačuvamo te običaje, ali jako je teško. Djeca koja su rođena na selu mogla bi te zagorske običaje ponoviti. Naime, imam dvije unuke i volio bih da imaju baš zagorsku svadbu. Pravu, našu zagorsku. Jedna će se udavati i predložio sam joj to, a ona je za – kaže s osmijehom.
Takva svadba, prema njegovu sjećanju, nije bila samo formalno okupljanje uz večeru. U njoj je sudjelovalo cijelo društvo, a svatovi su imali svoju ulogu.
Ilić smatra da očuvanje ovakvih običaja zahtijeva ljude koji će ih znati prenijeti drugima. Za vođenje zagorske svadbe, kaže, nije dovoljno samo naučiti nekoliko pjesama i zdravica.
Veseli ga što se i u njegovoj obitelji pojavljuje interes za nastavak tradicije. Naime, njegov sin je već nekoliko puta sudjelovao u svadbama te Ilić vjeruje kako će imati volju za to.
Za Ilića je upravo to jedan od načina na koji se baština može sačuvati – da stariji svoje znanje ne zadrže za sebe, nego ga prenesu mlađima.
-To su naši običaji i naša tradicija. Bilo bi jako lijepo da se to još nastavi – poručuje.
A njegova poruka mlađim generacijama jednostavna je i izravna.
-Dajte, budite za zagorske svadbe. Jako je lijepo da ne izumre naša zagorska svadba – govori.
Jer dok se pjeva, nazdravlja, izrađuju tradicijski ukrasi, prepričavaju stari običaji i mlađima pokazuje kako je nekada izgledao život u Zagorju, tradicija još uvijek nije samo uspomena. Ona je dio života koji se može prenijeti dalje.
