Kad u Zagorju zamirišu krafne i po selima se začuje smijeh, zna se, stigel je fašnik. Nekad je to bio dan (ili čak cijeli tjedan) kad su djeca od jutra do mraka obilazila kuće, prerušena u coprnice, dimnjačare, doktore, vojnike ili uz malo čađe, “strašne” likove koje ni rođena mama ne bi odmah prepoznala.
Stariji mještani rado se prisjećaju vremena kad su maškare kretale već prijepodne. Išlo se od kuće do kuće, bez mobitela i bez najave. Pokucalo bi se na vrata, otpjevala pjesmica ili izrecitiralo nešto šaljivo, a domaćini bi darivali krafne i fritule, domaće kolače, jabuke ili sitniš “za trud”.
Djeca su znala prijeći i nekoliko kilometara u jednom danu. Nije bilo važno je li hladno ili pada snijeg, bilo je važno skupiti što više slatkog i dobro se zabaviti.
Danas je slika ipak drugačija. Maškare se i dalje održavaju, ali djeca sve rjeđe spontano obilaze kuće. Razlozi su različiti. Roditelji su danas oprezniji, susjedi se manje poznaju nego nekad, a tu su i organizirane školske i vrtićke zabave, a i danas djeca više vremena provode online nego na ulici.
Fašnik se preselio u sportske dvorane, domove kulture i organizirane povorke. Kostimi su često kupljeni, a ne šivani kod kuće. Sve je malo brže, i možda malo kraće traje.
Je li tradicija u opasnosti? Možda je odgovor jednostavan, tradicija se mijenja, ali ne nestaje. Fašnik se prilagođava vremenu. Nekad je to bilo selo i pjesma pred vratima, danas je to pozornica, razglas i Instagram story.
A možda baš ove godine netko opet pokuca na vrata s maskom i otpjeva “Danas je fašnik, veseli je dan, dajte nam “peneze” i stirajte nas van.
Ako čujete zvono, budite spremni. Za svaki slučaj, kupite koju krafnu više.
