U modernom svijetu energija više nije samo ekonomska roba, ona je postala ključni instrument moći i geopolitičkog nadmetanja.
U tekstu Julije Domca ističe se kako su se u prošlosti ratovi rijetko vodili samo zbog energije, ali su se zbog nje često dobivali ili gubili. Nafta, plin i energetske rute desetljećima oblikuju međunarodne odnose i globalno gospodarstvo – ponekad tiho kroz ugovore i investicije, ponekad otvoreno kroz sankcije, blokade ili sukobe. Plamen rata koji danas guta Iran i sve više prijeti da postane globalni sukob pokazuje da energija i dalje ostaje jedna od ključnih dimenzija globalne moći. U svijetu koji ubrzano govori o energetskoj tranziciji, borba za kontrolu nad fosilnim resursima još uvijek ima dubok geopolitički značaj, a možda i po prvi puta baš energija postaje i pravi, iako skriveni uzrok ratovanja, stoji na stranici REGEA-e.
Paradoks energetike pritom ostaje uvijek isti. Energija sama po sebi kreće se gotovo trenutačno – elektroni u mrežama putuju brzinama koje se približavaju brzini svjetlosti, a informacije o cijenama nafte i plina šire se globalnim tržištima u sekundama. No elektrane i električne mreže, naftna polja, plinske platforme, LNG terminali i tanker flote grade se sporo, često i desetljećima. Ratovi, međutim, mogu u nekoliko dana promijeniti ravnotežu koja se gradila generacijama.
Iran je u tom kontekstu jedna od ključnih energetskih točaka svijeta. Zemlja posjeduje oko 10 % svjetskih dokazanih rezervi nafte i čak oko 17 % globalnih rezervi prirodnog plina. Njegove plinske rezerve svrstavaju ga među najveće energetske sile planeta. Plinsko polje South Pars – koje Iran dijeli s Katarom, najveće je plinsko polje na svijetu. Unatoč tom bogatstvu, Iran nikada nije postao globalni energetski izvoznik kakav bi po resursima mogao biti. Sankcije, politička izolacija i ograničen pristup zapadnim tehnologijama desetljećima su usporavali razvoj iranske energetske industrije. Njegovu su naftu u posljednjim godinama kupovale prije svega Kina, Indija i pojedine azijske ekonomije, često kroz složene financijske i logističke aranžmane koji su zaobilazili međunarodne sankcije. Upravo u činjenici da je Kina jedan od glavnih kupaca iranske nafte danas možda leži i razlog zašto se pokrenuo ogroman američki vojni stroj kakav se rijetko vidio do sada.
Ako se promatraju zajedno, rat oko Irana i dugotrajni politički pritisak na Venezuelu – zemlju s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu, a koji je kulminirao otmicom šefa države, mogu se shvatiti kao dio priče o kontroli globalnih energetskih tokova. Iran i Venezuela godinama su bili važni dobavljači nafte kineskom gospodarstvu. Ograničavanje njihove proizvodnje ili izvoza automatski smanjuje dostupnost jeftine nafte izvan kontrole najvećeg svjetskog policajca na globalnom tržištu. Manjak jeftine nafte usporit će kinesko gospodarstvo s kojim se SAD iznimno teško nosi. Rat na Bliskom istoku i intervencije u Latinskoj Americi dio šire borbe za kontrolu nad resursima koji pokreću svjetsko gospodarstvo.
Ta logika zapravo nije ni previše skrivana od strane SAD-a. Tijekom svojeg novog mandata, američki predsjednik Donald Trump više je puta javno govorio o strategiji “energy dominance” – energetske dominacije Sjedinjenih Država. Ideja je bila jednostavna – povećati američku proizvodnju nafte i plina, nametnuti globalnu ovisnost o SAD-u kao najvećem izvozniku fosilnih energenata i osigurati vlastitu političku moć. Energetska dominacija tada znači nametanje skupe prodaje vlastitih energenata, kontrola nad investicijama, transportnim rutama i financijskim sustavima. To je čisti energetski imperijalizam 21. stoljeća. U praksi znači – kontrolu slobode.
Može li to značiti i nešto još gore? Novi svjetski rat? Nuklearnu kataklizmu? Destabilizacija Irana ima neposredne posljedice za globalna tržišta energije. Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi oko 20 % svjetske trgovine naftom, jedna je od najvažnijih energetskih arterija planeta. Svaka prijetnja sigurnosti tog prolaza gotovo trenutačno utječe na globalne cijene energije. Rat se u međuvremenu proširio i na zemlje Perzijskog zaljeva, redom sve velike izvoznike nafte i plina. Postoje i scenariji u kojima dolazi do tako velikog poremećaja na globalnom energetskom tržištu da energije naprosto neće više biti dovoljno. Ili se barem novcem neće moći kupiti… Takve krize mogu imati posljedice koje se ne mogu predvidjeti.
Rat oko Irana neobično podsjeća na sve već viđeno u Iraku tijekom tzv. Drugog Zaljevskog rata, ali u iranskom se slučaju ne radi samo o nafti i plinu. Iran je desetljećima razvijao i program obogaćivanja urana, koji je postao jedan od ključnih sporova između Teherana i zapadnih sila. U najcrnjim scenarijima, vojna intervencija mogla bi imati i cilj neutraliziranja ili čak fizičkog preuzimanja nuklearne infrastrukture. Takva ideja možda danas zvuči ekstremno, ali sama činjenica da se o njoj govori pokazuje koliko su energija, tehnologija i sigurnost međusobno povezani. Ako se jednom prihvati logika da se ključna energetska infrastruktura može vojno “neutralizirati” ili preuzeti, tada se otvara opasna presedanska logika. U teoriji se postavlja pitanje – bi li u nekom dalekom geopolitičkom scenariju takva logika mogla biti primijenjena i drugdje? Na primjer na nuklearne kapacitete u Europi, u Francuskoj ili Njemačkoj? Danas je to hipotetsko pitanje, ali povijest geopolitike često pokazuje koliko se brzo nezamislivo može pretvoriti u realnost. Uostalom, rat u Ukrajini pokazuje da je upravo energetska infrastruktura najčešća meta. Činjenica da njezino uništavanje dovodi do smrzavanja civilnog stanovništva, oskudice i gladi nedužnih kao da nikoga ne zabrinjava. Energija je postala ubitačno oružje.
Europska unija proizvodi tek oko 40–45 % energije koju troši, dok ostatak dolazi iz uvoza. U takvom sustavu svaka geopolitička kriza – bilo na Bliskom istoku, u Africi ili Latinskoj Americi, vrlo brzo postaje europski gospodarski problem. Jedna od temeljnih pretpostavki na kojima je Europa desetljećima gradila svoju energetsku politiku je vjera da će tržište, kao racionalni mehanizam, dugoročno osigurati stabilnost i ravnotežu. No stvarnost geopolitike često izgleda mnogo manje racionalno. Doktrina ruskog predsjednika Vladimira Putina otvoreno se oslanja na povijesne vizije obnove ruskog imperijalnog prostora, u kojem energija ima ključnu ulogu političkog utjecaja. S druge strane Atlantika, novi američki ministar rata (ne više obrane!) na prsima ima tetoviran tzv. jeruzalemski križ, simbol srednjovjekovnih križarskih ratova, što neizbježno otvara pitanja o religijskim narativima koji povremeno prožimaju suvremene političke sukobe. Kad u jednadžbu dodate čelnike država koji zapravo nemaju što izgubiti i koje samo izvanredno ratno stanje drži na površini – kao što je izraelski premijer Netanjahu koji je duboko načet korupcijom ili američki predsjednik Trump čije su akrobacije s carinama doživjele pravosudni debakl i o kojem očito štošta piše u tzv. Epstain files, onda je recept za katastrofu zastrašujuće blizu. Na kraju, ni Iranci više nemaju što izgubiti. Kad se američko-izraelska taktika temelji na smaknuću svakog novog iranskog lidera, onda prostor za mirno rješenje više ne postoji…
Europska energetska politika zato više ne može počivati samo na tržišnim pretpostavkama. Ako je geopolitika vođena poviješću, vjerskim simbolima i ambicijama moći, a međunarodna vladavina prava samo uspomena iz prošlosti, onda je jako opasno pretpostaviti da će energetski sustav slijediti logiku racionalnog tržišta. Energetska sigurnost Europe i Hrvatske u 21. stoljeću više nije samo pitanje cijena, nego ključno pitanje geopolitičke otpornosti. Izlaz je u ubrzanoj energetskoj tranziciji i hitnoj uspostavi europske Energetske unije. Svaka nova vjetroelektrana, sunčana elektrana, baterija ili dizalica topline smanjuje potrebu za uvozom fosilnih goriva i time smanjuje izloženost geopolitičkim krizama. Energetska unija mora postati instrument strateškog planiranja infrastrukture, koordinacije investicija i zaštite Europe od energetskog imperijalizma – i s Istoka i sa Zapada. Svaka naša mala europska država na globalnom terenu je nemoćna. Samo zajedno imamo neke šanse.
Energija nije samo roba na tržištu. Ona je očito i infrastruktura slobode i temelj sposobnosti društava da samostalno odlučuju o svojoj budućnosti. Pogotovo u ovakvim teškim i čudnim vremenima koja nismo očekivali.
Dr. sc. Julije Domac/regea.org
