Autointervju Božidara Brezinščaka Bagole povodom drugog, dopunjenog izdanja njegova romana Traganje za samim sobom omogućuje mu da sagleda vlastiti život i književni put.
Prvo izdanje romana pojavilo se 1980. godine u Beogradu, a nakon gotovo pola stoljeća vraća se čitateljima kroz izdanje Frakture, uz pogovor Zdravka Zime.
Kroz ovaj autointervju Brezinščak Bagola prisjeća se djetinjstva u Hrvatskom zagorju, školovanja u sjemeništima i gimnazijama, susreta s književnicima i intelektualcima te života u Zagrebu, Beogradu, Münchenu i Eichstättu. Razmatra svoja iskustva u poeziji, prozi i prevoditeljskom radu, kao i angažman u očuvanju kulturne i jezične baštine Huma na Sutli i Hrvatskog zagorja.
Ovaj razgovor sa samim sobom predstavlja dnevnik refleksija i sjećanja – pokušaj da se sagleda put koji ga je oblikovao kao čovjeka, pisca i kulturnog djelatnika. Detalji od ranog djetinjstva do danas pružaju čitatelju uvid u život ispunjen književnošću, ljubavlju, obiteljskim vrijednostima i predanošću zavičaju.
Autointervju:
Prvo izdanje mog romana Traganje za samim sobom izašlo je davne 1980. u ediciji Savremena proza kod beogradske Prosvete. Roman je godinu dana kasnije ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu u Beogradu i GORAN-ovu nagradu u Zagrebu kao „britka kritika svih teologizama, ideologizama, institucionalizama, totalitarizama, kratko rečeno, svega onoga što čovjeka svodi na neslobodno biće, na biće poslušnosti, na ustrašeno biće lišeno svoje osobnosti.“
Poslije 45 godina izlazi dopunjeno izdanje kod Frakture s pogovorom zagrebačkog esejista i književnog kritičara Zdravka Zime.
Evo kako se poslije 45 godina prisjećam životnih etapa opisanih u romanu, ali i onih koje su slijedile po povratku u rodno selo Vrbišnica i zavičajnu općinu Hum na Sutli.
Djetinjstvo u Hrvatskom zagorju
Hrvatsko zagorje sudbinski je važno u mom životnom prepoznavanju. Doživljaji iz djetinjstva, djedova, očeva i majčina pripovijedanja te višegodišnje ministriranje u župnoj crkvi neiscrpna su vrela mog pisanja. Nije tada bilo slikovnica, barem ne u našoj obitelji. Od knjiga sjećam se jedino izlizanog molitvenika Kruh nebeski i vjerskog mjesečnika Blagovest koji je izlazio u Beogradu i na kojeg je otac bio pretplaćen. Prva knjiga koju sam u višim razredima osnovne škole pročitao na paši s kravama bila je Djetinjstvo Ivice Kičmanovića koja je u meni pobudila želju za gospodskim životom. Kao ministrant uvidio sam da je najveći gospodin u našem selu velečasni župnik. Kad tome dodam slušanje očevih priča kako je i on sam htio postati svećenik, ali mu zbog siromaštva to nije bilo moguće, sasvim je na mjestu bila moja želja da poslije završene osnovne škole odem u sjemenište.
Boravak u konviktu misionara lazarista u Gornjem Vrapču
Početkom rujna 1962. ušao sam, po nagovoru i uz financijsku potporu Stanka Horvata, kapelana u Rogaškoj Slatini, u malo sjemenište misionara lazarista u Gornjem Vrapču, tada predgrađu Zagreba. U tijesnim prostorijama starog župnog dvora započelo je moje gimnazijsko razdoblje zajedno s dvadesetak sjemeništaraca i pet bogoslova.
Zatekoh se takoreći među samim Slovencima, s izuzetkom trojice ili četvorice Makedonaca grkokatoličkog obreda, jednog Hrvata iz Prizrena na Kosovu i jednog katoličkog Srbina iz Smedereva. Bio sam prvi kandidat iz Zagrebačke nadbiskupije za člana Družbe misionara koja je imala svoje sjedište u Ljubljani.
Pohađanje Srednje vjerske škole na Svetom Duhu u Zagrebu
Pohađali smo Srednju vjersku školu u samostanu franjevaca konventualaca na Svetom Duhu. Pored nas bili su tu i karmelićani iz Remeta, dominikanci iz Kontakove i trećoredci sa Ksavera.
Atmosfera u školi bila je prije svega franjevačka i domoljubna. Među profesorima prevladavahu uglavnom stariji nastavnici koji zbog svoje katoličke opredijeljenosti nisu bili “podobni” za poučavanje u socijalističkim školama (Marko Vulić, Vinko Dorčić, Stjepan Krčmar).
Od mlađih profesora najveći je utjecaj na mene imao vrlo strog predavač hrvatskog jezika i psihologije Ivan Cesar, kasnije doktor slovenistike na Zagrebačkom sveučilištu. U drugom razredu počeo sam pisati stihove, pomalo zagonetne. Oduševio sam se Šenoinom pjesmom Budi svoj i Kranjčevićevom Ja domovinu imam. Potkraj četvrtog razreda osvojio sam na natječaju općine Črnomerec za slobodni sastav na temu „Narodnooslobodilačka borba u mom zavičaju“ prvu nagradu – nalivpero Leonardi. Pri završetku gimnazije obratio nam se profesor Ivan Cesar s molbom da mu napišemo nešto za uspomenu. Tako sam mu na sam dan primanja svjedodžbe o ispitu zrelosti, u lipnju 1966. godine, predao deset rukom ispisanih pjesama. Bio je to jedini izbor pjesama iz mog gimnazijskog razdoblja.
U novicijatu misionara lazarista na Miren-gradu u Slovenskom primorju
U rujnu 1966. otišao sam u novicijat (duhovne vježbe prije polaganja redovničkih zavjeta) na Miren-grad kod Nove Gorice. Nađoh se u prekrasnom kraju, pravom zemaljskom raju susreta s Bogom. Secesijska zgrada imala je veliku biblioteku u kojoj sam čitao pjesme Simona Gregorčiča, odlazio na šetnje u njegovu župu Gradišče i suosjećao s njegovom podvojenošću na celibat i erotiku, a prije svega s njegovom čežnjom za slobodom i neprikosnovenim životom.
Odlazak na odsluženje vojnog roka u Skopje
Iz sunčanog Slovenskog primorja morao sam u ožujku 1967. (budući da Srednja vjerska škola nije tada bila službeno priznata) na odsluženje vojnog roka u makedonsku prijestolnicu Skopje. Trebalo se priviknuti na mnoge neočekivane udarce, kao što je na primjer grupno tuširanje i pokazivanje penisa, podsmjehivanje ljudskoj sramežljivosti, psovanje Marije i Isusa, izrugivanje vjerskih obreda. Mojim izlascima i kretanju po gradu bila je namijenjena stalna nevidljiva pratnja, kako bi „kapetan bezbednosti“ saznao zalazim li u crkvu ili ne. Uvjerio se da ne zalazim. I zaista mi nije bilo ni na kraj pameti gubiti vrijeme s nekolicinom pobožnih starica kraj tolike živahnosti na uličicama drevnog Bitpazara.
U zadnjim mjesecima učlanio sam se u gradsku knjižnicu te posuđivao knjige za noćna dežurstva. Tada se mnogo pisalo o romanu Meše Selimovića Derviš i smrt, romanu o čovjekovoj sudbini u žrvnju okrutne povijesti i totalitarističke ideologije. Na povratku iz vojske sredinom rujna 1968. zadržao sam se nekoliko sati u Beogradu. Na kolodvorskom kiosku kupio sam časopis za književnost Polja koji je jednom mjesečno izlazio u Novom Sadu i u njemu objavio u studenom te godine prve pjesme pod pseudonimom Ljubo Taborčan.
Drugi dio novicijata nastavljen u predgrađu Ljubljane
Po povratku iz Skopja završio sam novicijat u ljubljanskom predgrađu Šentjakob ob Savi, odakle sam se potkraj siječnja 1969. preselio u secesijsku vilu koju su misionari kupili za svoje bogoslove u gradskoj četvrti Tabor, nasuprot kasarnama JNA. Ravnatelj nam je bio dr. Franc Rodé (kasnije nadbiskup i kardinal), tada vrlo napredan profesor teologije koji me zavolio kao pjesnika te mi povjerio uređivanja internog bogoslovskog glasila Zov vremena.
On me upoznao s Edvardom Kocbekom, pjesnikom, partizanom i tada žestoko osporavanim piscem. Pored studiranja i polaganja ispita iz filozofije i teologije marljivo sam radio na rukopisima svojih pjesničkih zbirki, jedne na slovenskom, a druge na hrvatskom jeziku.
Studij u Zagrebu i objavljivanje prve pjesničke zbirke
Početkom listopada 1970. pridružio sam se bogoslovima na zagrebačkom Kaptolu. Rektor bogoslovije dr. Ivan Golub upoznao me s urednicima bogoslovskog časopisa Spectrum i voditeljima Bogoslovske tribine. U siječnju 1971. poslao sam na natječaj rukopis pjesama pod naslovom Bjegunac svete uspomene i dobio drugu nagradu Fonda A. B. Šimić.
Bio sam prvi bogoslov i pjesnik kojemu je dodijeljena državna (komunistička) nagrada za pjesništvo, što je bio dovoljan razlog da su neki crkveni dostojanstvenici na Kaptolu zaključili kako sam „prodao dušu vragu“. Uvidio sam da bi bilo najbolje nastaviti studij teologije izvan domovine, u bavarskom gradiću Eichstättu, gdje je dušobrižnik Marijan Kopić okupljao oko sebe hrvatske bogoslove u svrhu pastoralnog djelovanja među Hrvatima u Njemačkoj.
Boravak u bavarskom gradiću Eichstättu
U Eichstättu smo potkraj studenog 1971. održali književnu večer na kojoj je predstavljena moja nagrađena pjesnička zbirka. Dan uoči sjednice u Karođorđevu gost na našoj tribini bio je Ibrahim Kajan. O njegovoj knjizi pjesama, putopisa i zapisa Al-sajab i kamena vaza govorio je Anto Jelić Balta (kasnije župnik sarajevskih župa sv. Josipa na Marijin Dvoru i sv. Luke u Novom Gradu). Sutradan smo svi pokisli slušali izvješća iz Karađorđeva. Za vrijeme zimskih praznika 1972. radio sam kao student u jednoj cementari blizu Sindelfingena u pokrajini Baden-Württemberg. Temeljito sam iskusio radničku svakodnevicu, doživio intelektualno prokletstvo izloženo podrugljivosti automatskih strojeva.
Boravak u bavarskoj priojestolnici Münchenu
Najesen 1972. preselio sam se u bogosloviju Herzogliches Georgianum na Professor-Huber Platzu u samom središtu Münchena.
Nekoliko tjedana kasnije posjetio sam i razgledao koncentracijski logor Dachau. U sjećanju su mi ostale fotografije ljudske iznakaženosti. Jedne večeri slušao sam u Bavarskoj akademiji ruskog pjesnika Josifa Brodskog.
Povratak u Zagreb i istjerivanje iz bogoslovije
U subotnjem izdanju Večernjeg lista 15. prosinca 1973. objavljena je moja kratka priča Žrtva unatoč svemu s tematikom lezbijstva u ženskom samostanu. Zbog te priče morao sam u roku 48 sati napustiti bogosloviju. Prijatelj i kapelan Drago Bosnar pomogao mi je pronaći podstanarsku sobicu u Mitrovačkoj ulici na Trešnjevki. Sredinom siječnja 1974. potpisao sam ugovor s Mladinskom knjigom u Ljubljani o izdavanju moje pjesničke zbirke na slovenskom jeziku pod naslovom Samoobsodba (Samoosuda) za koju je pogovor napisao Edvard Kocbek. Mjesec dana kasnije Kršćanska sadašnjost počela je izdavati novi niz biltena Svjedočenje. U prvom broju objavljen je moj intervju s Frančekom Križnikom, slovenskim teologom i dobrim poznavateljem jugoslavenskog marksizma. Broj je bio zaplijenjen i ja sam prvim vlakom „zbrisao” u München, odakle sam se vratio nekoliko dana kasnije, kad mi je javljeno da se milicija ne raspituje za autore intervjuja. Početkom ožujka 1974. potpisao sam ugovor s izdavačkim poduzećem Spektar za prevođenje slovenskih pjesama o hrvatsko-slovenskim seljačkim bunama. Na moju osobnu zamolbu nadbiskup Franjo Kuharić dopustio mi je upisati završni, dvanaesti semestar i kao vanjskom polazniku završiti studij teologije.
S teološkom diplomom u ruci postao “gastarbajter”
Kao „gastarbajter“ upisao sam studij filozofije na Sveučilištu u Münchenu. Za vrijeme zimskih praznika 1975. radio sam mjesec dana u Osiguravajućem zavodu. Pred početak ljetnog semestra preselio sam se u podstanarsku sobicu blizu Olymipacentruma. U proljeće iste godine primio sam od kuće obavijest da je općina Krapina raspisala natječaj za dodjelu studentskih stipendija. Odobrena mi je stipendija, međutim u Zagrebu me dočekalo veliko zaprepaštenje. Na Filozofskom fakultetu rečeno mi je da se ne mogu upisati, jer ne posjedujem srednju naobrazbu, budući da se crkvena gimnazija ni Teološki fakultet nisu tada službeno priznavali. Rješenje mi je sugerirao prijatelj i pjesnik Mile Maslać koji je zbog istog “slučaja” godinu dana ranije nastavio studirati u Beogradu.
Trogodišnje beogradsko razdoblje
U Beogradu sam našao podstanarsku sobicu u Zahumskoj ulici, odakle sam odlazio na Filozofski fakultet u Čika Ljubinu ulicu. Upisao sam filozofiju kao glavni i svjetsku književnost kao dopunski predmet. Godinu 1976. proživio sam u začaranom krugu dopisivanja i prijateljevanja s Vesnom Parun. Te godine upoznao sam u redakciji Književne reči mladog književnika i urednika Miodraga Perišića koji je 1972. pisao o mojoj pjesničkoj zbirci i koji je godinu dana ranije na III. programu Radio Beograda govorio o mojim tekstovima objavljenim u zagrebačkim novinama Oko i časopisu Teka (kasnije je bio jedan od osnivača Srpske moderne Demokratske stranke, a umro je 2003. kao veleposlanik u Kanadi). Miodrag se najsrdačnije obradovao mom dolasku u Beograd i neobično se zauzimao za mene. U Zagrebu je novinar Milan Ivkošić objavio 29. rujna 1976. na duplerici Vjesnika u srijedu intervju pod naslovom Od Krista do Jude koji je naišao ne žestoke napade u crkvenom tisku. Početkom travnja 1977. počeo sam surađivati s urednikom i profesorom dr. Jožetom Pogačnikom, predavačem slovenistike u Novom Sadu i urednikom biblioteke izabranih djela slovenske književnosti kod Matice srpske.
Potkraj kolovoza iste godine dobio sam rješenje kojim se uvažava moja molba za dopunu prezimena u Brezinščak Bagola, budući da sam se već nekoliko godina služio pseudonimom Bagola te su bili ispunjeni svi potrebni uvjeti za nadopunu prezimena. U listopadu sam pronašao novu podstanarsku sobu u Ustaničkoj ulici na Konjarniku. Na crkveni blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1978. diplomirao sam filozofiju pred tročlanom komisijom: dr. Dragan M. Jeremić, dr. Mirko Zurovac i dr. Relja Novaković. Sutradan sam spakirao svoje stvari i vratio se u zavičajnu općinu Hum na Sutli, na samoj granici s Republikom Slovenijom.
Ženidba i obiteljsko veselje
U veljači 1979. oženio sam Branku Mirčić, ljepoticu iz Bosne Srebrene, iz sela Brezik podno planine Zvijezda, a ponad rudarskog gradića Vareš. Upoznali smo se pet godina ranije, a odluku o vjenčanju donijeli smo ispred Vječne vatre u Sarajevu, gdje smo pokupovali vjenčane prstenove, potrebnu odjeću i obuću, poljubili se ispred drvene fontane na Baščaršiji te pojeli ćevapčiće u jednoj od najstarijih ćevapdžinica. Službeno vjenčanje obavili smo u Varešu, a obred je vodio fra Mile Babić, moj prijatelj iz studentskih dana (kasnije dekan Franjevačke teologije u Sarajevu).
Branka me iz dana u dan usrećivala svojom ženstvenošću, odanošću i razumijevanjem. Ljubav koju smo zajednički rasplamsali urodila je trudnoćom. Na Dušni dan, 2. studenog 1979. rodila nam se Estera. Rođenje se poklopilo s useljenjem u trosobni stan. Nema ničeg ljepšeg nego opremati stan i odlaziti u rodilište. Drugo dijete, sina Igora, dobili smo 26. siječnja 1981. Vijest o rođenju zatekla me u slagarnici tiskare u Krapini, na prijelomu radničkih novina koje sam tada uređivao.
U svibnju 1983. počeli smo graditi obiteljsku kuću na mojoj očevini u selu Vrbišnica. Kad smo je u listopadu 1988. stavili pod krov, rodilo nam se treće dijete, kćerka Viktorija. Izgradnja obiteljske kuće trajala je godinama, tako da smo u nju uselili tek u srpnju 1995. Obiteljsko veselje, odrastanje i osamostaljivanje djece, potrajalo je do 2010. godine, kad se Branka teško razboljela i godinu dana kasnije, u studenom 2011. umrla u šezdeset i prvoj godini života.
Knjige nadahnute zavičajem
Imao sam zaista veliku sreću što sam za životnu suputnicu dobio dobru i lijepu ženu, marljivu službenicu, kućanicu i brižnu majku, suprugu koja me nadasve voljela i poštivala kao muža, društvenog djelatnika, pisca i prevoditelja, koja me u svemu ohrabrivala i svesrdno podupirala. Moja treća pjesnička zbirka (U ime pračovjeka, Zagreb 1983.) posvećena je sjetnom Krapincu, Dedeku Kajbumščaku, «ne bismo li vatru okajali, svjetlo koje nas progoni». Sve jasnije prepoznavao sam stvarnost oko sebe, otkrivao se «u mesu s roštilja, hladnoj janjetini, u neustrašivoj jednini, komad po komad, načet, nepojeden, dobro osoljen i ostavljen». O tome svjedoči i četvrta zbirka (Sve hladnija svanuća, Zagreb 1984.) nadahnuta svakodnevnom ljepotom i prljavštinom, kad sam «u komadima odlazio na posao, bio u svačijem loncu kuhana kost» te se navečer vraćao kući «dobro prokuhan za obiteljsku večeru». Peta zbirka (Staklo u nama, Zagreb 1990.) posvećena je staklu, toj tajanstvenoj talini kojom „zemlja nebo priziva, a nas vedrinom dariva».
Nakon useljenja u obiteljsku kuću objavio sam knjigu crtica i priča (Razdruživanje, Ogranak MH u Pregradi, 1992.) za koju su recenzije napisali Vlaho Bogišić i Stijepo Mijović Kočan, obojica iz Konavala na krajnjem jugu Hrvatske. Dvije godine kasnije izašla je autobiografska knjiga (Zapisi jednog bogoslova, Zageb 1994.) koja u tadašnjoj sjeni ratnih zbivanja nije naišla na značajniji odaziv književne kritike. Baš kao ni knjiga osvrta, eseja i ogleda (Zavičajna radost življenja, Zagreb 1997.)
U graničnim situacijama spašavalo me prevođenje
U dva desetljeća moje lokalno političke aktivnosti (1990-2009) poezija se kao izvorno stvaralački čin kod mene dobro prožimala s politikom kao „umijećem mogućeg”. Od prijeteće opasnosti da ne postanem raspuklinom pod zastrašujućim partijskim priopćenjima spašavalo me prevođenje izabranih knjiga sa slovenskog i njemačkog jezika. Ponajprije filozofskih (Anton Trstenjak: Kroz prizmu riječi, Đakovo 1996.; Anton Stres: Sloboda i pravednost, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.), teoloških (Joachim Müller: Demoni među nama, Đakovo 1998.; Romano Guardini: Život i djelovanje Isusa Krista, Đakovo 2001.; Bernard Häring: Moja iskustva s Crkvom, Đakovo 2002.; Joachim Gnilka: Rani kršćani, KS, Zagreb 2003.;Hildegarda iz Bingena: Životopis, Đakovo 2005.; Papa Benedikt XVI.: Misli za svaki dan, Đakovo 2006.; Basilea Schlink: Otac ljubavi, Đakovo 2010.), te psiholoških (Viktor Frankl: Patnja zbog besmislena života, Đakovo 1998.; Elisabeth Lukas: Izvori duhovnosti, Đakovo 2001.;Verena Kast: Životne krize kao životne šanse, Đakovo 2009.) Vjerujem da su mom zdravlju doprinijele knjige o zdravoj prehrani koje sam na poticaj dr. Ivana Zirduma, urednika i profesora teologije u Đakovu, prevodio za biblioteku „U pravi trenutak“. S posebnim zanimanjem i zadovoljstvom preveo sam sljedeća djela Normana Walkera I vi možete postati puno mlađi, Đakovo, 2006.; Zdrava probava bez začepljenja, Đakovo, 2006.; Sjajno zdravlje, Đakovo, 2007.; te Sokovi od voća i povrća, Đakovo, 2008.)
Za biblioteku „Vrhovi svjetske književnosti“ preveo sam 2009. Izabrana djela (pjesme, novele, eseje i memoare) Edvarda Kocbeka i time stvaralački na najbolji način zaokružio razdoblje poezije i politike u svom životu.
Pisanje na materinskom govoru
Slovenska lingvistkinja i akademkinja dr. Zinka Zorko upozorila me 1993. na ljepotu i lingvističko značenje mog materinskog, humskog govora. Obnašao sam tada dužnost općinskog načelnika i ona me zamolila da joj predložim nekolicinu starijih stanovnika naše općine i dozvolim razgovor s njima. Razgovarala je i snimila njihove riječi te mi nakon obavljena posla zanosno priopćila da je humski govor jedan od najarhaičnijih govora kajkavskog jezika. To me potaklo da se obratim Institutu za hrvatski jezik u Zagrebu, a i da sam počinjem pisati pjesme na govoru kojeg sam u najranijem djetinjstvu upijao s materinskim mlijekom pod slamnatim krovom u rodnom selu Vrbišnica.
Stručno povjerenstvo Ministarstva kulture priznalo je humskom govoru svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra te je kao takav 2007. upisan na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. U općini smo imenovali odbor za suradnju s Odsjekom za nematerijalnu baštinu pri Ministarstvu kulture (Mirela Horvatin, Mijo Lončarić i Anita Celinić). Sredinom veljače 2008. ekipa HTV-a snimila je reportažu o humskom govoru, a ja sam ljeti 2008. napisao prvu pjesmu na humskom govoru pod naslovom „Humčanka“. U zimskim mjesecima 2012. sređivao sam i za tisak pripremio knjigu pod naslovom Humske popeifke s priloženim promotivnim CD-om uglazbljenih pjesama.
Knjiga je izvorno svjedočanstvo o humskom govoru. U predgovoru su sažeto opisane karakteristike tog govora s uputama za čitanje. Sedamdesetak pjesama podijeljeno je u sedam ciklusa.
Prije nekoliko godina počeo sam pisati i memoarsku prozu na materinskom govoru pod radnim naslovom Zrajtam se. Bit će to također izvorno svjedočanstvo i potvrda mog najarhaičnijeg identiteta.
Romani o znamenitim Humčanima
Kao zaljubljenik u svoj zavičaj i urednik nekoliko monografija o Humu na Sutli gajim posebno poštovanje prema znamenitim Humčanima, slavnim i uglavnom tragično preminulim. Dosad su o njima pojedinačno objavljena tri romana. Prvi – Nadgrobna svjetlost, Đakovo 2006. – posvećen je susjedu i prijatelju Antunu Grahovaru, mladom svećeniku koji je 9. studenog 1990. bio mučki ubijen u župnom stanu na Viktorovcu u Sisku. Riječ je o prvoj žrtvi u demokratskoj Hrvatskoj, ubijenoj nepuna četiri mjeseca prije otvorenog sukoba u Domovinskom ratu početkom ožujka 1991. Drugi – U sjeni ljepote, Alfa, Zagreb 2014. – posvećen je arhitektu Viktoru Kovačiću, ocu hrvatske moderne arhitekture, koji je između ostalog projektirao zgradu Burze ili današnje Hrvatske narodne banke na Trgu hrvatskih velikana, crkvu sv. Blaža te brojne poslovne zgrade i vile u Zagrebu, a njegov mansardni stan u Masarykovoj ulici danas je u sastavu Muzeja grada Zagreba. Treći – Hitac u potiljak, Alfa, Zagreb 2019. – napisan je u spomen na život, djelovanje i tragičnu smrt prof. dr. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj, ubijenog u svibnju 1945. zbog svjedočenja istine o staljinističkim zlodjelima, a po kojemu danas nosi ime Klinički zavod za patologiju i citologiju u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu. Želja mi je sva tri romana objaviti u jednoj knjizi pod zajedničkim naslovom Humska trilogija.
Umirovljenički dani u znaku Enciklopedije Hrvatskog zagorja
Od umirovljenja 2012. naovamo ostvario sam mnoge zamisli, čemu se ranijih godina nisam mogao nadati. Tako je 2013. moja inicijativa o pripremanju i izdavanju Enciklopedije Hrvatskog zagorja naišla na podršku Krapinsko-zagorske županije i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Marljivo smo radili tri godine i u travnju 2017. svečano promovirali drugu regionalnu enciklopediju (prva je bila Istarska enciklopedija).
Enciklopedija Hrvatskog zagorja obuhvatila je 1947 natuknica na približno 1000 stranica. Raspon obrađenih pojmova tematski se kreće od geologije i arheologije, obuhvaća prirodoslovna obilježja regije, podatke o naseljima i stanovništvu, etnografska i jezikoslovna obilježja, obavijesti o kulturnom stvaralaštvu i postignućima, bogatoj umjetničkoj i spomeničkoj baštini, nakladništvu i prosvjeti, politici i gospodarstvu te se sve do sporta i zabave.
Prvo izdanje bilo je brzo rasprodano te je LZMK u suradnji s Krapinsko-zagorskom županijom tijekom 2024. pripremio drugo, dopunjeno izdanje, tiskano u travnju 2025. Sadržaj prvog izdanja dopunjen je i činjenično aktualiziran s više od 2000 dopuna: od zamjene brojčanih podataka do cijelih odlomaka teksta. S više od 160 novih natuknica, s pratećim ilustracijama, drugo izdanje obuhvaća ukupno 2108 natuknica. Na 1056 stranica ovo je izdanje sinteza spoznaja o Hrvatskom zagorju kao regiji prepoznatljivog identiteta, kako u prošlosti tako i danas, te bogate materijalne i duhovne baštine.
Rad na prikupljanju gradiva za enciklopediju potaknuo me na pisanje knjige-vodiča pod naslovom Književnim stazama Hrvatskog zagorja. Uspio sam na jednome mjestu prikupiti i čitateljima na zanimljiv način prenijeti znanje o književnoj baštini Hrvatskoga zagorja te tako kulturno-odgojno, socijalno i interaktivno povezati književnu baštinu s današnjicom. Obrađeno je ukupno devedeset i troje pisaca.
Uz ova zavičajno kapitalna ostvarenja preveo sam na hrvatski velik broj značajnih književnih djela: Vinko Möderndorfer: Nitko više ne piše pisma (roman), Alfa, Zagreb 2014.; Ovdje i sada (antologija novijeg slovenskog pjesništva), Naklada Đuretić, Zagreb 2016.; Andrej E. Skubic: Samo dođi doma (roman), Alfa, Zagreb 2016.; Lojze Kovačič: Pridošlice (roman u dvije knjige), Alfa, Zagreb 2017.; Lojze Kovačič: Kristalno vrijeme (roman), Meandar Media, Zagreb 2018.; Tone Peršak: Preobrazbe (roman), Meandar Media, Zagreb 2019.; Brane Senegačnik:Tijela tišine (pjesme), Litteris, Zagreb 2019.; Boris A. Novak: Obitavališta duša (epos), Fraktura, Zagreb 2021.; Miljana Cunta: Za svojim riječima (pjesme), Artikulacije, Koprivnica 2022.; Branko Šömen: Molitva za Jasenovac (pripovijetke), Fraktura Zagreb 2023. Miklavž Komelj: Sakrij me, sniježe (roman), Biakova, Zagreb 2024.
Enciklopedija me nagradila divnim prijateljstvom
Tijekom pripremanja prvog izdanja zagorske enciklopedije upoznao sam Spomenku Štimec, vlasnicu kurije na Njegušu u općini Hrašćina, jednu od najpoznatijih spisateljica esperantske književnosti, neumornu kulturnu djelatnicu koja preko esperanta, „jezika mosta“, otvara hrvatskim pjesnicima i piscima vrata dalekih jezika i kultura. Kurija koju je počela obnavljati 1990. nekoć je bila vlasništvo njene tete Štefanije Bernas Belošević, spisateljice kojoj je često u posjete dolazio pjesnik Gustav Krklec. Pokazala mi je svoju esperantsku knjižnicu i kuću za turiste te podrumu kurije gdje je uredila stalnu izložbu dokumenata o ljubavnoj aferi belgijske princeze Louise i zagorskog poručnika Geze pl. Matačića.
Spomenka piše uglavnom na esperantu (pripovijetke, romane, putopisnu i memoarsku prozu). Za svoja esperantska djela dobila je mnoge ugledne nagrade, proputovala svijetom, družila se sa zanimljivim ljudima, upoznala različite jezike i kulture.
Naš prvi susret zbližio nas je do te mjere da naprosto nismo više mogli jedno bez drugoga. Počeo sam učiti esperanto i pripremati njena izabrana djela na hrvatskom jeziku koja su pod naslovom Dom u srednjoj Europi (zapisi, pripovijetke, putopisi) objelodanjena 2016. u Klanjcu (izdavači: Hrvatskozagorsko književno društvo i Esperantsko društvo Trixini). Zajedno smo odlazili na svjetske kongrese esperantista u Nitri i Lisabonu, zajedno pripremali prijevode s esperanta i na esperanto, zajedno se javljali na pojedine književne natječaje.
Prije četiri godine Spomenka je s esperanta prevela i nadopunila svoj roman Hodler u Mostaru (Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec 2021). Riječ je o zanimljivoj literarnoj biografiji koja je započela u Švicarskoj i završila u Mostaru. Knjigu smo promovirali u Zagrebu, Krapini, Klanjcu i Mostaru.
I tako nas iz godine u godinu život i književnost sve čvršće vežu jedno uz drugo. Vikende provodimo u kuriji, a dane u tjednu Spomenka u Zagrebu, a ja u Humu na Sutli. Neka tako potraje u zdravlju, miru i ljubavi još na mnoga ljeta!
Autor: Božidar Brezinščak Bagola
