Sandra Ban interdisciplinarna umjetnica – 30 godina rada

„Umjetnost je mene odabrala“ – poručuje Sandra Ban i naglašava: „Znači nije bitno da li se bavite umjetnošću ili nekim drugim poslom budite iskrene prema sebi, jer kad smo iskrene prema sebi dobivamo onu unutarnju snagu. Drage moje žene, nemojte se folirati, budite ono to jeste jer takve ste najljepše i nabolje.“

Multidisciplinarna izložba umjetnice Sandre Ban „Opstojanja“  otvorena je u Galeriji Grada Krapine sve do 20. kolovoza 2022.  Sandra Ban je interdisciplinarna umjetnica s 30 godina profesionalnog djelovanja, danas živi i radi u Gorskom kotaru i u svojem umjetničkom izražaju fokusirana na vizualizaciju kroz medij gline i eko art uz video i kolektivne performanse skulpturalnog slikarstva. Antropozofskog stava, prirodne i žive materijale zemlje, biljaka, drva spaja s novim tehnologijama digitalnih medija i dizajnom, izražavajući duboke slojeve stanja svijesti konceptima apstraktnih prikaza i naglascima suvremene proze s ciljem ujedinjenja društva u raznim kulturno – umjetničkim sektorima. Priznata je i nagrađivana u Hrvatskoj, na području Europe, u Aziji, SAD-u… Njezini radovi se nalaze u prestižnim muzejima, galerijama, parkovima širom svijeta. Sandrin rad je tražen je na međunarodnoj razini i prodaje se kao investicija. Donosimo njezinu neobičnu inspirativnu priču o životu, upornosti, snazi uspjehu.

ZIP: Na samom početku opišite nam kako živite danas?

Ja živim samoodrživo u Gorskom kotaru, jedina sam stanovnica u selu na stazi vukova. Imam svoju vodu, jako sam osjetljiva na klimu jer jako malo pada snijega, jako malo pada kiša i ljudi u gradu ne razumiju da kada otvore špinu da  vode nema, da je dosta toga zagađeno. Vidim ljude kad dođu u prirodu i bace smeće i za jedan dan jako puno toga unište – a tvrde da vole prirodu i to me osobno pogađa. Jako mi je stalo do toga da osvijestim ljude na tu realnost jer mi smo zbilja na rubu kao čovječanstvo. Živim u skladu sa prirodom, totalno sam stopljena sa prirodom, hranim se sa samo sirovom hranom. Od rane mladosti nisam jela meso jer mi je smetalo, nisam znala zašto, energetski očigledno, niti vegetarijanska prehrana, niti veganska prehrana, ni makrobiotika, ni sve drugo što sam probala nije mi odgovaralo. Stalno sam imala neke zdravstvene posljedice dok nisam shvatila kao biokemičarka, jer se bavim biokemijom zbog glazura na svojim djelima, da jednostavno sve što god si skuham pretvori mi se u škrob i većina toga u etanol-a imam jaku averziju na etanol.  Od kad sam prešla na sirovu hranu, preporodila sam se, obnovila mi se hrskavica, ne boli me kičma, super se osjećam, imam puno više snage i ne bi više nikad se vratila na kuhanu hranu. Kuham ja i dalje svima tko god želi doći k meni a večeru, ali ja uvijek jedem samo živo biljno, voće ili povrće, bez začina i bez ičega i masnoće nadoknađujem sa orašastim plodovima  i to je sad zadnjih 5-6 mjeseci – striktno sam na sirovoj prehrani.

ZIP: Kako ste shvatili da je umjetnost Vaš životni poziv?

Trudila sam se iz petnih žila cijeli moj život da ne budem umjetnica, jer ja nisam nikad mislila  da sam ja umjetnica. Znači krenula sam u likovnu školu u Italiji jer moji su se razveli pa sam išla za mamom koja je otišla u Italiju. Od malena jako sam voljela crtati, slikati, međutim voljela sam i kemiju, povijest, bila sam jako aktivna na tjelesnom, voljela sam plesati, borilačke vještine – bila sam zaista hiperaktivno dijele. Ipak sam se morala za nešto opredijeliti, a kako nisam mogla odrezati svojih 9 prstiju koji savršeno funkcioniraju za jedan prst, onda sam išla u likovnu školu, da bi ih mogla iskoristiti svih 10 prstiju. Za vrijeme likovne škole odmah sam počela raditi, sama sebe sam uzdržavala, financirala svoje školovanje sa likovnošću, i sa crtanjem i sa oslikavanjem murala., body paintigom, onda sam išla na diplomu stiliste, pa filozofije, jednostavno radila sam – sa 27 godina imala sam 27 različitih zanimanja iza sebe i sve živo sam radila.

ZIP: Kako ste se onda uspjeli opredijeliti?

Učila sam i cijelo vrijeme sam se trudila da u onom što radim napravim najbolje što mogu i sve je to bilo samo kao korak do – korak do čega? Kao do nekog – ne znam sve me zanimalo i sve mi je bilo lijepo, ma koliko god da sam se trudila da nađem neki posao, neki fiksni, da se ukalupim u menadžerstvo, bio kakav drugi posao, jednostavno bi se uvijek desilo da bi ja jedino od umjetnosti mogla živjeti i zaraditi.  Znači , umjetnost je mene izabrala. Mene su moji prijatelji koji me znaju od malena, negdje u 40-ima nagovorili da ja priznam sama sebi i da prihvatim samu sebe kao umjetnicu, jer ja sam se i dalje opirala, pa ja nisam umjetnik – ja samo znam dobro crtati… ja znam ovo, ja znam ono…jer se za umjetnika moralo ipak opredijeliti: slikarstvo, kiparstvo, ali ja nisam mogla odustati od ničega… Onda sam ja ipak našla tu zemlju, tu glinu i to me ispunilo i tu sam mogla objediniti te sve medije i tome sam se na kraju naviše posvetila, ali sam prošla sve vrste likovnih i primijenjenih umjetnosti kroz moju 30-tu godišnju karijeru, kad sam se počela time baviti uz druge poslove.

ZIP: Koje su Vam prepreke na Vašem putu bile najveće?

Najveće prepreke su bile te što sam bila jedna malena žena u patrijahalnom društvu, koja je bila sama na skeli koju je  montirala i napravila 300 metra fasade u 5 dana bez ikakvog pomagala, i to se nije cijenilo. To je bilo kao ok- toliko na sat – bila sam plaćena kao jeftini pomoćni radnik na građevini za vrhunska umjetnička djela, autorska djela i sama bi radila sve što treba, tako da je to bilo jako teško. Međutim kako sam bila mlada, hiperaktivna meni to ništa nije smetalo. Ok, neka, naučila sam nešto i cijeli taj proces učenja-a sad imam pola stoljeća i dalje nije dovelo do rezultata – barem ne u Hrvatskoj, nešto malo u Italiji, nešto malo u svijetu, znači ja i dalje bez obzira na moj status, ime, iskustvo i nagrade ne mogu živjeti od umjetnosti, mogu samo preživjeti. Ja sam one man band-sama sve radim, živim samoodrživo, svoja sam menadžerica, zadužena i za marketing i sve..

ZIP: Što bi poručili danas mladima, posebno ženama?

Ja sam predstavnica Hrvatske u međunarodnoj udruzi žena – sjedište na jugu Italije i sad na kraju osmog mjeseca ću imati samostalnu izložbu na tom velikom Matres festivalu. Bit će umjetnici iz cijelog svijeta: Koreje, Japana, Kine, cijela Europa, tako da sam stalno okružena uspješnim ženama i umjetnicama – sad radimo na socijalnom planu da pomognemo svim ženama koje su imalo kreativne u njihovim segmentima. Nije bitno da li si veliki umjetnik, mali umjetnik, komercijalni, samo da se potakne snaga koju žena ima. Znači nije bitno da li se bavi umjetnosti ili nekim drugim poslom – trebate biti iskrene prema sebi, jer kad smo iskrene prema sebi dobivamo onu unutarnju snagu kroz koju jednostavno možemo otvoriti cijeli jedan naš stvaralački potencijal. Mi smo stvarateljice, stvaramo novi život – mi imamo tu utrobu – mi imamo i tu neku inteligenciju koja nam je u trbuhu i ako smo iskrene prema sebi i osvijestimo taj emotivni dio sa razumom i napravimo taj balans sa našom divljom prirodom u nama, ne opiremo se mi možemo stvoriti bilo to u bilo kom segmentu života, u bilo kojem mediju ili vrsti posla. Bitno je biti uvijek iskren prema sebi, volimo se folirati i praviti važne da smo više od onog što jesmo, a ne shvaćamo da smo puno više od onoga to možemo zamisliti , mi smo puno veće od svega. Drage moje žene, nemojte se folirati, budite ono to jeste jer takve ste najljepše i nabolje.

sleljak/zip.com.hr 26.06.2022.