INTERVJU – Žarko Miholić: Dužnost nam je istinu o Domovinskom ratu prenositi na mlađe generacije

Republika Hrvatska 5. kolovoza 2025. obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te 30. obljetnicu vojno-redarstvene operacije „Oluja”. 

Kako je tekao njegov ratni put i kako je bilo prije tridesetak godina kada su hrvatske postrojbe oslobodile grad Knin, ispričao nam je Žarko Miholić, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, zapovjednik 103. zagorske brigade u Oluji, predsjednik Udruge ratnih veterana 103. brigade i savjetnik župana Krapinsko-zagorske županije za branitelje.

ZIP: Bili ste zapovjednik 103. zagorske brigade tijekom Domovinskog rata! 

Miholić: Od samog formiranja, 1991. godine 103. Zagorska brigada bila je aktivna u Domovinskom ratu na području Karlovca i šire, a odlukom predsjednika Tuđmana 103. brigada bila je jedna od uključenih u operaciju Oluja. Slobodno mogu reći da gotovo nema ratišta u Hrvatskoj na kojem Zagorci nisu bili. Ono čime se posebno ponosimo je da je 103. brigada kroz mobilizaciju u 24 sata imala 97 posto odaziva što je bio najjači odaziv u Hrvatskoj. VRO „Oluja” bila je kruna Domovinskog rata s kojom je zaustavljena agresija na Hrvatsku i koja je omogućila stvaranje samostalne i nezavisne domovine, a krenula je u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza, prije 30 godina. Naša je brigada bila vrlo mlada, a ja sam došao iz sastava 7. gardijske brigade.

ZIP: Kako ste se odlučili krenuti u obranu Hrvatske?

Miholić: Kada je počinjao rat, radio sam u Općinskoj upravi, a kraće sam vrijeme bio i poduzetnik. Kada je situacija eskalirala, ja sam se, kao i tisuće drugih, uključio u obranu. Nitko od nas nije imao iskustva s ratom. Doma sam ostavio nezaposlenu ženu i troje djece u dobi od 2 do 6 godina, tako da nije baš bilo jednostavno. Nisam ja bio jedini, nisam ja nikakav poseban primjer u svemu tome, a ljudi koji to nisu probali teško mogu razumjeti što u toj situaciji znači ta odluka. I kasnije, svaki tvoj dolazak i odlazak je stresan za obitelj, djecu koja već razumiju da oca nema i na televiziji gledaju te ratne užase. Ideš, jednostavno te nešto vuče, nema tu previše razmišljanja. Tako je počelo. Ja sam bio prvi zapovjednik vojarne Stubička Slatina, ali brzo sam završio na karlovačkom ratištu kao zapovjednik bojne.

ZIP: Ispričajte nam svoj ratni put

Miholić: Ja sam jedan značajan dio prošao sa 103. brigadom kao zapovjednik. Odlukom načelnika Glavnog stožera, stavili su me za zapovjednika taktičke grupe koja je imala 1300 ljudi, pripadnika 2. gardijske brigade, 103. brigade, samostalne postrojbe protuzračne obrane, jedna vrlo moćna operativna postrojba. Za to je trebalo imati suglasnost ministra obrane, sada pokojnog Gojka Šuška, načelnika Glavnog stožera i cjelokupnog vojnog vrha. Kao taktička grupa 103. izvršavali smo i dodatne zadaće, kao na primjer u vrijeme prijetnje rušenja brane Peruča u Sinju. Ljudi su tamo živjeli u teškim uvjetima, svi do jednog bili su u obrani i uspjeli smo spasiti to područje kojem je prijetila poplava i strašna pogibelj. Onda smo bili na slavonsko – brodskom ratištu do pada Slavonskog Broda i sve se to događalo 1992. godine. Potom sam otišao u 7. gardijsku brigadu, legendarne Pume, na formiranje te brigade koja je nastala iz 5. bojne 1. gardijske brigade i s njima sam proveo dugi period te prošao veliki dio ratišta, bio sam načelnik operativnog odjela i to je bila vrlo moćna dužnost. Neki od kolega kojima sam tada bio zapovjednik su sada generali, a tijekom tog perioda stekao sam mnoga prijateljstva koja su ostala do danas. Nakon odlaska iz 7. gardijske brigade jedno kraće vrijeme sam bio zapovjednik zbornog mjesta u Varaždinu. Nakon toga, obzirom da su se na mjesta nekoliko odabranih ratnih zapovjednika za završnu operaciju Oluja tražili ljudi koji su imali operativno – borbeno iskustvo iz gardijskih odnosno profesionalnih brigada, odlukom predsjednika države dr. Franje Tuđmana, postao sam zapovjednik 103. brigade HV.

ZIP: Koji je bilo glavni zadatak 103. zagorske brigade u VRO „Oluja“?

Miholić: Glavna zadaća bila je oslobađanje okupiranog dijela domovine uz što manje žrtava. Tu moram naglasiti kako su naši Zagorci, koji su na ratište dovedeni samo jednu i pol noć prije iz obiteljskog okruženja, radnih mjesta, polja i nisu bili neposredno ugroženi u ratu, bez razmišljanja došli u životnu pogibelj te dali veliki doprinos u ratu i oslobođenju okupiranog prostora. Prostor na kojem su djelovali bio je vrlo složen, zahtjevan pravac Sunja – Zrinska Gora – Hrvatska Kostajnica – Dubica – Dvor na Uni. Za operaciju Oluja nisu svi baš u državi bili sigurni da će to dobro završiti. Nije bilo lako preko noći dovesti ljude, stvoriti kolonu od 3 km, s preko 100 kamiona i kojekakvih vozila, 2500 ljudi, minobacača, višecijevnih raketnih bacača… i kroz noć ih dovesti u prostor koji nikad u životu nisu vidjeli. Ja sam bio na izviđanju, bile su solidne pripreme za to. I danas kada razmišljam o tome vremenu, kada sam imao 34 godine, trebala mi je luda hrabrost jer je to strašna odgovornost. Bez obzira na sve, našom voljom, snagom i daleko manjim naoružanjem od neprijatelja uspjeli smo pobijediti i vratiti okupirano područje u državno-pravni sustav Republike Hrvatske. Brigada u tom trenutku imala 2363 vojnika, sa preko 200 vozila i bila je respektabilna sila i snaga u samoj akciji. Brigada tijekom borbenih djelovanja nije imala smrtno stradalih pripadnika, ali je bilo 26 lakše i teže ranjenih. Rat nije završio ovom operacijom nego su još uslijedile i druge vojne operacije kojima su se stekli uvjeti mirne reintegracije. Tu ističem operaciju „Una“ tijekom 9. mjeseca u kojoj sam se nalazio kao u zapovjednom lancu na pravcu djelovanja dijela snage 2. gardijske brigade, a kasnije po završetku cjelokupnih operacija više od pola godine također u zapovjednom lancu na ustrojavanju državne granice uz rijeku Unu sve do Dvora na Uni.

ZIP: Što Vam je bilo najteže u to vrijeme?

Miholić: O svom ratnom putu ne razmišljam puno jer što je bilo bilo je, ne mogu više vratiti vrijeme, a da mogu, ponovno bih isto napravio. Mnoge sam stvari potisnuo jer ima puno stvari s kojima se teško nositi, no vrijeme liječi rane i otupljuje oštrice. Tu nisam samo ja, nego svi branitelji i svi moji dečki koji su prošli i puno gore stvari od mene. Veliki dio mojih prijatelja i kolega s kojima sam bio na ratištu, posebno u 7. gardijskoj brigadi, je poginuo. U jednom trenu smo sjedili na sastanku i brifingu, a za pola sata te osobe više nema. Teško se s takvim stvarima nositi, ali počneš funkcionirati automatski, to je drugačije nego u normalnim uvjetima. Zapovijedao sam snagama u nekom periodu rata i veličine 4 brigade, 10 tisuća ljudi, tu odlučujete o sudbini države, ali i o njihovim životima i to je bilo zaista teško i  složeno razdoblje. Nitko od ljudi koji su bili u ratu nije privilegiran, taj dio života ne može vam nitko vratiti, a posljedice stradavanja i užasa koji je oko vas ostaje u vama. To su bila vremena kada se vidio karakter čovjeka. Ja sam mogao sam funkcionirati u tim okolnostima, ali mnogi nisu jer nismo svi za sve. Samo se budala ne boji, ali zato zapovjednici ne mogu biti svi, moraš imati nešto urođeno i u sebi formirano, da ti ljudi vjeruju, da vjeruju da je ispravno ono što tražiš od njih. U ratu je bitno donositi odluke i to u kratkom roku, nemaš koga pitati, ti si odgovorna osoba, ako si nešto pogriješio završiš u Haagu ili stradaju ljudi. Greške se plaćaju glavom.

ZIP: Što Vam je posebno ostalo u sjećanju?

Miholić: Još i danas pamtim taj nepobjediv duh, njeguju se prijateljstva koja su stečena u tom razdoblju i koja ništa ne može narušiti, a u najboljem sjećanju i s puno ponosa sjećam se dočeka, kojeg su pripremili građani, kada smo se vratili s prve crte bojišta. Svi načelnici i gradonačelnici koji su u ono vrijeme bili na tim pozicijama, posebno pokojni župan Franjo Kajfež kojemu nije trebao poziv, došli su nas dočekati i time pokazali kolika je bila važnost sudjelovanje i hrabrost naših ljudi.

ZIP: Što ste radili nakon završetka Domovinskog rata?

Miholić: Poslije rata sam na prijedlog ministra obrane završio visoku zapovjedno – stožernu školu po NATO sustavu, stekao uvjete za daljnje napredovanje, pa sam radio kao načelnik G3 odjela u zbornom području Varaždin a kasnije u Zagrebačkom 1. korpusu. Otišao sam u mirovinu kod preustroja, također u 1. zagrebačkom korpusu, imao sam tek 44 godine, ali zbog raznih bolesti umirovio me Predsjednik Republike na prijedlog Ministarstva obrane 2004. godine.           

ZIP: Impresivan ratni put zavređuje i priznanja kojih imate bezbroj

Miholić: Dobio sam nagrade načelnika Glavnog stožera, ministra obrane, imam 6 najviših državnih odlikovanja dodijeljenih odukom Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana. 103. brigada HV također je kao postrojba odlikovana najvišim državnim odlikovanjem za operaciju Oluja. Plan borbenog djelovanja 103. brigade u operaciji Oluja izložen je među slavnim postrojbama u spomen sobi na Oltaru domovine na Medvedgradu. Ja sam primio i neka od visokih priznanja i časti tada Sisačko-moslavačke županije. Dobio sam i Plaketu Krapinsko – zagorske županije za životno djelo, za ukupan ratni put, a posebno kao zapovjednika 103. brigade HV – a. To nije samo moje priznanje, to je priznanje svim tim ljudima, bez njih nema mene i obrnuto, ali isto tako i priznanje Županije koliko su im važni branitelji i njihov doprinos stvaranju naše države, iako naša županija nije bila neposredno ugrožena. Također ću uskoro, točnije 8. kolovoza primiti priznanje i zahvalu od Ministarstva branitelja za doprinos 10. brigade u Oluji. Sama dodjela priznanja bit će u Gornjem Viduševcu, nedaleko Gline, obzirom da je na isti dan, 8. kolovoza 1995. godine izvršena formalna predaja 21. korpusa vojske takozvane Republike Srpske Krajine hrvatskim snagama generalu Stipetiću, odnosno Hrvatskoj vojsci.

ZIP: 30-ta obljetnica svečano je proslavljena u Zagrebu na mimohodu, u Krapini svečanom akademijom, ali i u Kninu

Miholić: Svečani mimohod u Zagrebu u kojem je sudjelovalo oko 3 400 pripadnika Oružanih snaga RH, policije, civilne zaštite, Gorske službe spašavanja, Hrvatske vatrogasne zajednice, pravosudne policije, branitelja, povijesnih postrojbi te po prvi puta i pripadnici oružanih snaga iz osam zemalja bio je zaista impresivan. Posebno sam bio ponosan kad je simbolično odrađen prijenos zastave RH od veterana prema kadetima, to pokazuje kako istinu o Domovinskom ratu prenosimo na mlađe generacije. Također i koncert Thompsona od prije mjesec dana pokazatelj je koliko nacionalni ponos postoji i kod mladih ljudi, generacija koje rastu i to garantira našu opstojnost i sigurnost. Na taj način možemo očuvati tekovine stečene kroz Domovinski rat.

Posebno emotivno bilo je i u Krapini na svečanoj akademiji jer nekad je zaista teško suzbiti emocije kada se susretnu ratni suborci, kojih je svake godine, nažalost sve manje. Mnogima su zasjale suze u očima – trenutci su bili ispunjeni emocijama, ponosom i dubokim poštovanjem, u dostojanstvenoj atmosferi koja je slavila slobodu i hrabrost. Svaki puta kada sam u Kninu ponosan sam jer su na kninskom trgu urezani nazivi svih brigada koje su sudjelovale u toj vojnoj operaciji, pa tako i naziv naše 103. zagorske brigade na ponos svih Zagoraca i kao trajni spomen na velebnu pobjedu, o kojoj moraju učiti i generacije koje dolaze.

Žarko Miholić je na kraju uputio čestitku svim braniteljima povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

„Posebnu zahvalnost iskazujemo svim hrvatskim braniteljima i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja koji su svoje živote utkali u temelje samostalne i suverene Republike Hrvatske. Poštovani branitelji, čestitamo Vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.“

sleljak/zip.com.hr 04.08.2025.