Iza ratnih godina ostale su neispričane pričeRadili su dok su padale granate, primali tisuće prognanika i zaboravili na sebe

Dok su Hrvatsku potresale ratne strahote, zaposlenici sustava socijalne skrbi vodili su bitke na drugoj strani – pomagali su ljudima koji su ostali bez domova, obitelji i sigurnosti, često dok su i sami živjeli u strahu, pod uzbunama i granatiranjem. Njihova svjedočanstva otkrivaju manje poznatu stranu Domovinskog rata.

Sedamnaest zaposlenika sustava socijalne skrbi podijelilo je svoja sjećanja na rad tijekom Domovinskog rata u istraživanju koje je provela udruga Pragma, uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata te Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Njihove priče svjedoče o vremenu u kojem se profesionalna odgovornost često isprepletala s osobnim strahovima, gubicima i neizvjesnošću. Dok su pomagali drugima, mnogi su istodobno proživljavali ratne traume, brinuli se za vlastite obitelji i pokušavali nastaviti svakodnevni život.

Predsjednik Pragme Nedjeljko Marković ističe kako su tisuće zaposlenika socijalne skrbi tijekom rata dijelile traumu s ljudima kojima su pomagali, zbog čega se granica između privatnog i profesionalnog života često potpuno gubila. Takav rad nosio je rizik od sagorijevanja, ali je istodobno pridonio osobnom i profesionalnom razvoju.

Radili danju i noću, bez gledanja na radno vrijeme

Prihvat prognanika i izbjeglica nije značio prekid redovnih obveza. Naprotiv, zaposlenici su uz svakodnevni posao preuzimali dodatne zadatke: evidentirali su pristigle osobe, ispunjavali prognaničke kartone, isplaćivali naknade, dijelili humanitarnu pomoć, obilazili teren te pružali podršku braniteljima i obiteljima stradalih.

Organizirali su radionice za djecu i obitelji, sudjelovali u prevenciji suicida, a neki su telefonski pokušavali pronaći rodbinu prognanih osoba diljem svijeta. Posao nije završavao istekom radnog vremena. Radilo se noću, kada su pristizali autobusi, vlakovi i brodovi s ljudima koji su morali hitno pronaći sigurno mjesto.

Jedna socijalna radnica posebno pamti večer tijekom koje je trebalo organizirati smještaj za čak 3500 prognanika s područja Dubrovnika. Drugi sudionik istraživanja opisao je desetak dana neprekidnog rada u dvjema školama tijekom operacije Oluja, kada su zaposlenici popisivali civile i pokušavali stupiti u kontakt s njihovom rodbinom.

-Nismo gledali kad završava radno vrijeme -prisjetila se jedna od ispitanica.

Jedna je zaposlenica još kao pripravnica godinama bila dostupna 24 sata dnevno. Brinula se o ljudima smještenima u hotelima i barakama, djeci bez pratnje te obiteljima ranjenih i poginulih branitelja. Stručni radnici tako su, osim svojeg osnovnog posla, postajali i organizatori, operativci i logističari, uz neprestanu suradnju s domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama.

Pomagali drugima dok su i sami živjeli u strahu

Posebno potresna svjedočanstva odnose se na rad u ratnim uvjetima. Šestero ispitanika opisalo je kako su radili tijekom uzbuna i granatiranja. Uredi su se premještali u sigurnije objekte, a tijekom opasnosti zaposlenici su odlazili u skloništa, nakon čega bi se vraćali radnim obvezama.

Neki se nisu imali gdje skloniti pa su utočište tražili u ulazima zgrada i obližnjim podrumima. Dvije ispitanice bile su i same prognanice, koje su tijekom rata izgubile domove i bliske osobe. Sličnu sudbinu dijelili su i njihovi kolege.

Među zaposlenicima bilo je i roditelja male djece. Jedna ispitanica priznala je da joj nije palo na pamet iskoristiti zakonsko pravo na poseban tretman majke malog djeteta. Ona i suprug organizirali su čuvanje djece unutar šire obitelji.

-Strahovi su postojali više za članove obitelji – opisala je druga sudionica istraživanja.

Ljudima je ponekad bio dovoljan samo razgovor

Na pitanje kako su u tako teškim okolnostima ljudima pružali osjećaj sigurnosti, većina ispitanika istaknula je ono što je često bilo najvažnije – razgovor, slušanje, razumijevanje i suosjećanje.

Jedan zaposlenik koji je odlazio na teren u blizinu prve crte bojišnice zapamtio je koliko je ljudima značila sama činjenica da netko dolazi do njih. Bilo im je drago „samo što smo došli“.

Jedna ispitanica prisjetila se dugih razgovora s ljudima koji su izgubili članove obitelji i svoje domove. Sati, dani i mjeseci prolazili su u razgovorima „kroz bol, jecaje, suze“.

Pomagače tog vremena opisala je kao važan oslonac, „jedan mali štap koji je mnogima pomogao“.

Ipak, nisu svi mogli pružiti osjećaj sigurnosti kakav su željeli. Dvoje ispitanika otvoreno je priznalo da je broj prognanika i izbjeglica bio toliko velik da je pomoć često bila nedostatna.

-Teško, ponekad i nikako – napisala je jedna ispitanica.

Za vlastite strahove i zdravlje gotovo nije bilo vremena

Dok su se brinuli o drugima, zaposlenici su vlastite potrebe uglavnom stavljali na posljednje mjesto. Čak 11 od 17 ispitanika navelo je da tijekom ratnih godina nisu imali vremena za sebe ili da je tog vremena bilo vrlo malo.

Strah se često potiskivao radom, a podršku su pronalazili među kolegama, članovima obitelji i u vjeri. U teškim trenucima pomagali su i humor te druženje. Jedna ispitanica prisjetila se kako su kolege mnoge situacije pokušavali okrenuti na šalu.

Jedno od najupečatljivijih svjedočanstava odnosi se na ženu koja je vlastite strahove pokušavala nadvladati znanjem, radom, vjerom i nadom, dok joj je najveća podrška bila majka. U isto vrijeme njezina braća i suprug bili su na bojištu.

-Sviješću da je problem tu; odgojem, stečenim znanjima, radom, vjerom i nadom da će proći. O zlu nikada nisam razmišljala. Jedina podršku bila je moja obitelj. Mama kojoj nisu trebale riječi, kojoj je šutnja bila dovoljna, koja nije podilazila i koja bi uvijek imala “pravu riječ na pravom mjestu”. Istovremeno, braća i suprug na bojištu.

Ponos na pomaganje, ali i posljedice koje su ostale

Unatoč svemu što su prošli, svih 17 ispitanika nastavilo je raditi u sustavu socijalne skrbi. Neki od njih u toj su profesiji ostali 35 ili čak 40 godina.

Na ratne godine većinom gledaju s ponosom. Smatraju da im je to iskustvo donijelo veliku životnu otpornost i sposobnost snalaženja u kriznim situacijama. Jedna je ispitanica napisala da je tek tijekom pandemije bolesti COVID-19 shvatila koliko ju je ratno iskustvo pripremilo za izvanredne okolnosti.

-Ponosna sam što sam i ja mogla dati svoj doprinos u obrani Domovine – poručila je jedna od sudionica.

No, ratni angažman imao je i svoju cijenu. Jedna ispitanica navela je da je ubrzo nakon rata oboljela od bolesti štitnjače i srca, zbog čega lijekove uzima i danas. Svoje zdravstvene probleme povezuje s dugotrajnim iscrpljivanjem i sagorijevanjem na poslu.

Dio zaposlenika smatra i da njihov doprinos nije dovoljno prepoznat. Dvije ispitanice istaknule su da im nije priznat status branitelja.

Što bi danas poručili mladim kolegama?

Kada je riječ o mlađim generacijama zaposlenika, mišljenja su podijeljena. Neki smatraju da današnji mladi imaju drukčiji odnos prema poslu i da teško mogu zamisliti razinu odricanja koju su zahtijevale ratne okolnosti.

-Današnje generacije to ne bi radile – napisala je jedna ispitanica.

Ipak, poruka koju većina želi prenijeti mladim kolegama jest da se izvanredne okolnosti mogu dogoditi svakome te da u radu s ljudima empatija mora biti ispred administracije. Važno je razumjeti da je čovjek i njegova životna situacija uvijek važnija od papirologije.

Istodobno, upozoravaju da pomaganje drugima ne bi smjelo značiti zanemarivanje vlastitog zdravlja. Mlađi stručnjaci trebali bi koristiti superviziju i druge oblike stručne podrške koji tijekom ratnih godina često nisu bili dostupni.

Jedna socijalna radnica s četrdeset godina staža posebno je jasno opisala što takav poziv zahtijeva:

-Spremnost na odricanje, žrtvu i suosjećanje s patnjom ljudi, ali i nada da će biti bolje.

Najviše optimizma pokazala je ispitanica koja je rat dočekala kao pripravnica. Voljela bi da mlađe generacije nikada ne moraju prolaziti kroz takva iskustva, no vjeruje da bi se, ako bi se našle u sličnoj situaciji, znale snaći.

-Oni to mogu!

Svjedočanstva sedamnaest zaposlenika podsjećaju da je Domovinski rat imao i svoju manje vidljivu stranu – onu koju su nosili ljudi koji su, unatoč vlastitim strahovima, svakodnevno bili uz druge. Dok su mnogi ostajali bez doma, obitelji i osjećaja sigurnosti, socijalni radnici i drugi zaposlenici sustava socijalne skrbi nastojali su im pružiti barem tračak nade.

Uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje, posebno je važno prisjetiti se i svih onih koji su u najtežim danima pomagali drugima, često pritom zaboravljajući na vlastite potrebe.

Podijeli:

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.