Svaka riječ nosi neku priču, a neke od njih putovale su stoljećima, prelazile granice i povezivale generacije. Takvu priču nosi i romani ćib, odnosno romski jezik, koji nije samo sredstvo komunikacije, već važan dio kulturnog nasljeđa i identiteta romskog naroda.
Njegova posebnost, bogatstvo i raznolikost u središtu su pozornosti svakog 5. studenoga, kada se obilježava Svjetski dan romskog jezika.
Iza ovog datuma krije se i jedna zanimljiva hrvatska priča. Naime, inicijativa za obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika pokrenuta je 5. studenoga 2008. godine u Zagrebu, prilikom predstavljanja prvoga hrvatsko-romskog i romsko-hrvatskog rječnika, čiji je autor Veljko Kajtazi. Tom je prilikom potpisana i Povelja o proglašenju 5. studenoga Danom romskog jezika, a inicijativa je ubrzo prerasla hrvatske granice. Hrvatski sabor već je 2012. godine podržao međunarodnu inicijativu, postavši prvi parlament u svijetu koji je to učinio. Tri godine poslije, 2015., UNESCO je službeno proglasio 5. studenoga Svjetskim danom romskog jezika.
Romski jezik pritom ima dugu i zanimljivu povijest. Pripada indoeuropskoj jezičnoj porodici, a njegovi korijeni sežu do indijskog potkontinenta. Tijekom stoljeća, migracijama romskog naroda i susretima s različitim kulturama, razvijali su se brojni dijalekti i jezične posebnosti. Na prvom Svjetskom kongresu Roma održanom u Londonu 1971. godine romani ćib proglašen je službenim jezikom romskog naroda.
Koliko je riječ o raznolikom jeziku, pokazuje i podatak da se u romskom govornom području koristi velik broj dijalekata. Iako se njihove varijante razlikuju, one istodobno svjedoče o bogatoj povijesti i putu kojim se jezik razvijao.
No, iza svega toga, krije se mnogo važnije pitanje – hoće li se jezik nastaviti prenositi na nove generacije? Upravo je obitelj jedno od najvažnijih mjesta njegova očuvanja. Jezik se ne čuva samo u knjigama, rječnicima i školskim učionicama, već i u svakodnevnim razgovorima, pjesmama, pričama starijih članova obitelji i riječima koje djeca usvajaju od najranije dobi. Ako se prestane govoriti u svakodnevnom životu, postoji opasnost da se postupno izgubi dio bogate kulturne baštine.
U Hrvatskoj se zato već godinama ulažu napori u očuvanje romskog jezika, njegovu popularizaciju i standardizaciju. Važnu ulogu u tome imaju romske udruge, obrazovne i kulturne institucije te pojedinci koji svojim radom nastoje osigurati da romani ćib ne ostane samo dio prošlosti, nego i živ jezik budućnosti. Posebno je važna mogućnost obrazovanja na materinskom jeziku, kao i stvaranje sadržaja koji će ga približiti mlađim generacijama.
Svjetski dan romskog jezika tako nije samo još jedan datum u kalendaru i prilika za svečana obilježavanja. On je podsjetnik da je jezična raznolikost bogatstvo, a ne prepreka, te da svaki jezik zaslužuje prostor, poštovanje i mogućnost razvoja. Uostalom, kada nestane neka riječ, ne gubi se samo njezino značenje – ponekad s njom nestaje i dio priče koju je čuvao čitav jedan narod.
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
