Nasilje nad ženama ne događa se negdje daleko. Događa se u susjedstvu, iza zatvorenih vrata, na poslu, u javnom prostoru, a često ostaje skriveno upravo zato što žrtve dugo ne prijavljuju ono što proživljavaju.
U Hrvatskoj se 22. rujna obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u spomen na tragičan događaj iz 1999. godine, kada su tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ubijene sutkinja Ljiljana Hvalec, stranka u postupku Gordana Oraškić i njezina odvjetnica Hajra Prohić, dok je sudska službenica Stanka Cvetković teško ozlijeđena. Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se od 2004. godine.
Nasilje nije samo fizičko. Ono uključuje i vrijeđanje, ponižavanje, prijetnje, kontroliranje, uhođenje, uskraćivanje novca, zabrane kontakta s obitelji i prijateljima, ograničavanje slobode kretanja, kao i druge oblike ponašanja kojima se drugu osobu stavlja pod kontrolu i ugrožava njezina sigurnost.
U Krapinsko-zagorskoj županiji pomoć ženama žrtvama nasilja pruža Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) kroz SOS telefon i savjetovalište, psihološko i psihosocijalno te pravno savjetovanje, kao i terenski rad za žene koje same ne mogu doći do pomoći.
Prema iskustvu CESI-ja, posljednjih godina bilježi se kontinuirani porast broja poziva i korisnica, no to ne mora nužno značiti da je nasilja više. Jedno od mogućih objašnjenja jest i veća spremnost žena da potraže pomoć.
-Ako pričamo o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju, rekla bih da je situacija takva da mi kao CESI, odnosno kroz SOS telefon i Savjetovalište za žene žrtve nasilja Krapinsko-zagorske županije, imamo kontinuirani porast broja poziva i korisnica tijekom posljednjih nekoliko godina. Samim time rekla bih da je svijest kod žena žrtava nasilja porasla i da su se one odlučile i osnažile tražiti pomoć. Nama je to vrlo korisna informacija i drago nam je što na području Krapinsko-zagorske županije postoje mjesta i organizacije koje mogu pružiti takve usluge-psihosocijalno, psihološko i pravno savjetovanje, kao i terenski rad-istaknula je Vendi Keserica Tomičić, socijalna radnica i stručna suradnica CESI-ja.
Kako kaže, stručne suradnice često odlaze na teren kako bi ženama olakšale pristup sustavu i bile uz njih u situacijama koje su im posebno teške.
-Vrlo često odlazimo na teren, u policiju, državno odvjetništvo ili na sud kao osobe od povjerenja. Nadamo se da na taj način pomažemo žrtvama nasilja na području Krapinsko-zagorske županije kako bi kroz sve što prolaze imale osjećaj da nisu same i da uvijek imaju neku opciju, odnosno mogućnost da dobiju pomoć u tim teškim životnim situacijama-kazala je.
Strah, osuda i osjećaj krivnje
Jedan od razloga zbog kojih žene dugo ne prijavljuju nasilje jest strah. Strah od institucija, reakcije okoline, obitelji, ali i od posljedica koje bi prijava mogla imati na njihov život.
-Naš dojam iz rada sa žrtvama nasilja jest da žene koje ne prijavljuju nasilje definitivno imaju strah od institucija i osjećaju nepovjerenje prema institucijama kojima bi nasilje trebale prijaviti. Boje se osude okoline, ali i osude bližnjih. Vrlo je jak i osjećaj srama, odnosno pitanje kako se to baš njima moglo dogoditi-objasnila je Keserica Tomičić.
Posebno je, dodaje, prisutan i osjećaj osobne odgovornosti, odnosno pitanje jesu li same nekako izazvale nasilje.
-To je apsolutno pogrešno. Mi koji radimo sa žrtvama nasilja znamo da za nasilje nikada nije kriva žrtva, nego samo onaj koji nasilje čini-naglasila je.
Problem dodatno mogu produbiti ekonomska i stambena nesigurnost.
-Vrlo je teško govoriti o samostalnosti ako žena nije zaposlena ili ima vrlo niska primanja, kao i kada živi u kućanstvu koje je u vlasništvu počinitelja nasilja ili njegovih roditelja. Tada je vrlo teško vidjeti izlaz. Ako se žena odluči preseliti, to često znači i potencijalnu promjenu posla. Ako su tu djeca, znači i preseljenje iz jednog vrtića ili škole u drugi. Pritom se postavlja pitanje imaju li drugi vrtić ili škola kapaciteta primiti dijete. Sve je to jedan začarani krug koji ženama žrtvama nasilja dodatno otežava pravovremeno traženje pomoći-upozorila je.
„Nasilje nije privatna stvar“
Važnu ulogu u prepoznavanju nasilja imaju i članovi obitelji, prijatelji, susjedi i kolege. No njihova reakcija može biti ključna, i pozitivna i negativna.
-Ono što je ispravno jest pružiti podršku, biti uz žrtvu, saslušati je i dati joj do znanja da ste uz nju, da joj vjerujete i da ćete učiniti sve što je u vašoj moći da joj pomognete-poručila je.
S druge strane, pitanja poput „Zašto nisi ranije prijavila?“, „Što si ti napravila da se to dogodi?“ ili strah od toga „što će drugi reći“ mogu dodatno opteretiti ženu koja već prolazi kroz teško iskustvo.
-Apsolutno je pogrešno prebacivati odgovornost na žrtvu. Takvo ponašanje dodatno stvara osjećaj krivnje i srama i može je još više udaljiti od traženja pomoći. Moramo izbaciti takav način razmišljanja iz našeg društva-istaknula je Keserica Tomičić.
Dodaje kako se sličan problem može vidjeti i u načinu na koji se o nasilju govori u javnosti, posebice u komentarima na medijske objave.
-Često možemo svjedočiti neprimjerenim komentarima koji okrivljuju i osuđuju žrtvu. To nikako nije prihvatljivo. Danas, kada imamo zakone i mehanizme zaštite, za nasilje je kriv isključivo onaj koji nasilje čini-rekla je.
Posebno ističe kako nasilje nikada ne smije biti promatrano kao „privatna stvar“ između partnera.
-Nasilje nije privatna stvar. To je odgovornost cijele zajednice. Okretati glavu od nasilja, rekla bih, jednako je ili vrlo slično onome što zapravo nasilnik radi. Odgovornost je svih nas koji saznamo da se nasilje događa da na tu informaciju reagiramo i pružimo adekvatnu pomoć i podršku žrtvi-poručila je.
Nasilje nad ženama nije nešto što treba prešutjeti, opravdavati ili promatrati sa strane. Prepoznati ga, pružiti podršku i reagirati odgovornost je cijele zajednice.
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
