U vremenu u kojem brojke o nasilju nad ženama u Hrvatskoj svjedoče o bolnoj stvarnosti, iza svake statistike stoji stvaran život, stvarna žena, stvarna priča.
Dok društvo još uvijek traži odgovore na pitanja kako zaštititi one najranjivije i zašto nasilje uporno opstaje u srcu obitelji, postoje stručnjaci i stručnjakinje koji svakodnevno rade na tome da glas žena bude jasno i snažno čujan. Jedna od njih je i Vendi Keserica Tomičić, socijalna radnica i stručna suradnica Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI).
Svojim dugogodišnjim radom s ženama žrtvama nasilja svjedoči njihovoj hrabrosti, ranjivosti, borbi za dostojanstvo, ali i sustavnim propustima koji ponekad odlučuju o životu ili smrti.
U razgovoru s njom otvaramo pitanja o femicidu, prevenciji, društvenoj odgovornosti i konkretnim koracima prema sigurnijem društvu. Iznad svega, ovo je prilika da zastanemo, poslušamo i pokušamo razumjeti ono što se često izgovara tiho, u strahu, a što kao zajednica moramo čuti jasno i glasno.
ZIP portal: Kako biste opisali trenutno stanje vezano uz nasilje nad ženama u Hrvatskoj?
VKT: Nasilje nad ženama, dakle rodno uvjetovano nasilje u Hrvatskoj je i dalje vrlo ozbiljan i raširen društveni problem. Iako postoji zakonodavni okvir i određeni pomaci u osvještavanju javnosti, nasilje je i dalje prisutno u različitim oblicima-od psihičkog i ekonomskog do fizičkog i seksualnog. Posebno zabrinjava činjenica da se velik dio nasilja događa u obiteljskom i partnerskom okruženju, gdje bi žene trebale biti najsigurnije. Spomenula bih ovdje i sudsku praksu izricanja minimalnih kazni za npr. kazneno djelo nasilja u obitelji, čl. 179a KZ-a. Za to kazneno djelo, u slučaju osuđujuće presude predviđena je kazna zatvora u trajanju jedne do tri godine. Vrlo često se izriče niža kazna ili se preinači u uvjetnu presudu. Samim time se šalje vrlo jasna poruka počiniteljima da i ako počine kazneno djelo nasilja u obitelji najvjerojatnije će dobiti uvjetnu presudu, što znači da će biti na slobodi uz uvjet da u nekom narednom periodu ne počine novo kazneno djelo. Time se jasno šalje poruka počiniteljima nasilja da kao društvo ne kažnjavamo nasilje u obitelji na adekvatan način i da zapravo nema prevelikih posljedica za počinjenje ovog kaznenog djela.
ZIP portal: Ove godine zabilježeno je čak 19 femicida. Što taj broj govori o našem društvu i našoj odgovornosti?
VKT: Taj broj jasno govori da kao društvo nismo učinili dovoljno u prevenciji i ranom prepoznavanju nasilja. Femicid nije izoliran čin, već krajnji ishod dugotrajnog nasilja koje često ima jasne znakove upozorenja. To nas obvezuje na kolektivnu odgovornost-od institucija koje moraju pravovremeno reagirati, do društva koje mora prestati normalizirati nasilje i okretati glavu. Mediji također imaju vrlo važnu ulogu u prevenciji femicida. Odgovorno izvještavanje je prvi korak. Naime, upravo smo ovih dana nažalost mogli svjedočiti kako sugovornici/e u tv prilozima ili člancima za portal navode kako se mogla čuti svađa. Svi znamo što je svađa, a to je kada obje strane podjednako sudjeluju u raspravi oko nečega oko čega se ne slažu. Nasilje u obitelji nije svađa. Skrbiti za obitelj ne znači kupiti namještaj ili materijale za rad na kući. Skrbiti za obitelj znači pružati ljubav i sigurnost. Ovim putem molim sve predstavnike i predstavnice medija da pokušaju odgovorno i profesionalno izvještavati o femicidu bez postavljanja pitanja o tzv. svađama, ljubomori ili alkoholizmu jer to nisu opravdanja za nasilje nad ženama niti za femicid. Opravdanja ne postoje.
ZIP portal: CESI djeluje na području edukacije, savjetovanja i istraživanja vezano uz rodno uvjetovano nasilje. Možete li ukratko opisati čime se sve Centar bavi i kako te aktivnosti doprinose zaštiti i podršci žena?
VKT: Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) djeluje kroz četiri programska područja.
1.Spol, rod i seksualna prava. Ovo područje fokusira se na sprječavanje i suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja, uklanjanje rodnih stereotipa te promicanje i zaštitu seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja kroz istraživanja, edukacije, savjetovanja, kampanje i zagovaračke aktivnosti.
2.Rodna ravnopravnost u svijetu rada. Taj se program bavi istraživanjem tržišta rada, pravnim savjetovanjem za područje radnih prava i pitanjima jednakih mogućnosti u zapošljavanju i radnim uvjetima, uključujući jednaku plaću za jednak rad, ravnotežu između poslovnog i privatnog života, borbu protiv diskriminacije na radu i podršku ženama koje se suočavaju s nepovoljnim uvjetima i mogućnostima rada.
3.Rod, ravnopravnost i mediji. Ovdje je fokus na informiranju, podizanju svijesti i edukaciji javnosti o rodnoj ravnopravnosti u medijskim sadržajima i javnom prostoru. Aktivnosti uključuju analize medijskih tekstova, rad na portalu Libela.org i edukacije o rodno-osviještenom medijskom pristupu.
4.Suzbijanje nasilja nad ženama. Ovaj program pruža kontinuiranu pomoć i podršku žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, uključujući savjetovanje, pravnu pomoć i psihosocijalnu potporu, s ciljem prevencije nasilja i osnaživanja žena za izlazak iz nasilnih odnosa i izgradnju sigurnijeg života. U sklopu ovog programa djelujemo na području Krapinsko-zagorske županije kroz savjetovalište i telefonsku liniju. Također u sklopu aktivnosti provodimo i preventivne radionice u školama na području županije.
ZIP portal: S kakvim se oblicima nasilja žene najčešće susreću u svakodnevnom životu?
VKT: Najčešće je riječ o psihičkom nasilju-vrijeđanju, prijetnjama, kontroli i ponižavanju. Uz psihičko nasilje često budu prisutni oblici fizičkog i seksualnog nasilja, osobito u intimnim odnosima. Često je prisutno i ekonomsko nasilje, poput uskraćivanja novca ili zabrane zapošljavanja.
ZIP portal: Kada žene dođu po pomoć, s kojim se najtežim posljedicama nasilja obično suočavaju?
VKT: Žene se često suočavaju s posljedicama izloženosti traumi nasilja poput straha, anksioznosti, depresije i gubitka samopouzdanja. Tu su i fizičke posljedice, ali i socijalne-izolacija od strane bliskih osoba, članova/ica obitelji i prijatelja/ica, financijska nesigurnost i dr. Mnoge žene nose dugotrajan osjećaj krivnje i srama, iako odgovornost nikada nije na njima već jedino i isključivo na onome tko nasilje čini. Spomenula bih ovdje i osudu okoline, prebacivanje odgovornosti sa počinitelja nasilja na žrtvu nasilja.
ZIP portal: Koje su najčešće emocije i prepreke koje žene same prepoznaju kada razmišljaju o traženju pomoći?
VKT: Najčešće emocije su strah, sram, zbunjenost i nepovjerenje. Žene se boje reakcije nasilnika, osude okoline, ali i toga da im institucije neće vjerovati ili pomoći. Česte prepreke su ekonomska ovisnost, briga za djecu, emocionalna povezanost uz počinitelja nasilja i nedostatak informacija o dostupnoj pomoći. Ono što bih ovdje istaknula je možda u najvećoj mjeri nedostatak podrške okoline. Naime, vrlo često će se postaviti pitanje: Što je učinila da joj se to dogodi? Zašto nije otišla ranije i ostala sad već apsolutno apsurdna pitanja. Ponavljam, odgovornost je na počinitelju ne na žrtvi. Smatram da svi kao društvo moramo biti empatičniji, pokazivati više razumijevanja za žrtve nasilja, a manje za počinitelje koji su možda bivši branitelji ili bivši ovisnici ili nešto treće jer ćemo vrlo često kao društvo naći neko opravdanje za nasilje ili femicid. Stanimo tome na kraj. Svatko od nas je, ukoliko govorim o punoljetnim osobama, odgovoran za sebe i ako se susrećemo s određenim životnim teškoćama naša je odgovornost potražiti pomoć, a ne biti nasilan prema nekome drugome.
ZIP portal: Koje konkretne korake mogu poduzeti žene koje osjećaju da je njihov život ili odnos ugrožen?
VKT: Važno je da se obrate osobama ili institucijama kojima vjeruju. To može biti policija ili hitne službe u slučaju neposredne opasnosti. Preporučuje se izraditi osobni sigurnosni plan, prikupiti važne dokumente i informacije te potražiti stručnu podršku. Nasilje nije privatna stvar i pomoć postoji. U slučaju da se žrtva želi raspitati o mogućnostima i pravima, potencijalnim daljnjim koracima svakako su na raspolaganju brojna savjetovališta za žrtve nasilja u Hrvatskoj.
ZIP portal: Koje savjete biste dali ženama kako da prepoznaju rane znakove nasilja i zaštite sebe prije nego što situacija eskalira?
VKT: Rani znakovi uključuju kontrolu, ljubomoru, izoliranje od prijatelja i obitelji, omalovažavanje i prijetnje. Važno je vjerovati vlastitom osjećaju da odnos nije zdrav, da se ne razvija u dobrom smjeru i generalno osjećaju nelagode i ne opravdavati niti pokušati razumjeti takvo ponašanje. Razgovor s bliskim osobama ili stručnjacima može pomoći u donošenju pravovremenih odluka. Važno je i biti podrška osobi koja nam se obrati za pomoć.
ZIP portal: Što društvo i institucije mogu učiniti da preveniraju nasilje i spriječe najteže ishode poput femicida?
VKT: Potrebno je sustavno ulagati u prevenciju kroz obrazovanje, od najranije dobi učiti djecu zdravim oblicima ljubavi, učiti ih postavljanju granica i zauzimanju za sebe, jačati međuinstitucionalnu suradnju i osigurati dosljednu primjenu zakona. Ključno je da institucije reagiraju brzo i ozbiljno na prijave nasilja te da se ženama osigura dostupna i kvalitetna pomoć i podrška. Društvo u cjelini mora jasno poručiti da je nasilje neprihvatljivo i da odgovornost uvijek snosi počinitelj. Možemo kao društvo glasnije poslati poruku svim ženama žrtvama nasilja da postoji izlaz iz nasilja i da nisu same.
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
