Ako postoji običaj koji na najljepši način spaja starinu i toplinu doma, onda je to svakako sijanje božićne pšenice. Već stoljećima, na dan svete Lucije, 13. prosinca, u hrvatskim se domovima budno prati hoće li zelenilo narasti gusto, ravno i snažno. Iako je običaj star, i dalje jednako veseli djecu, odrasle, pa čak i one koji tvrde da „nemaju vremena za takve rituale“.
Prema narodnoj predaji, božićna pšenica simbolizira novi život, plodnost, blagostanje i nadu u bolju godinu. Nekad se vjerovalo da se iz izgleda pšenice može čak „pročitati“ kakva će biti nadolazeća godina-hoće li biti rodna, sretna ili teža. Danas, naravno, pšenicu ne „prorokuje“ nitko, ali svoj simbolički značaj i dalje čuva.
Na Lucijino, prije nego se jutro potpuno razbudi, domaćice i djeca pripremaju pšenicu. Posudica, malo zemlje ili vate, žličica truda i sitna šaka zrna-i eto početka jedne lijepe, mirne tradicije.
Za mnoge je to i jedan od prvih pravih znakova da se bliži Božić. Kako dani prolaze, pšenica se zeleni sve više i više. Gledati je kako niče gotovo je terapeutski: podsjeća nas da se i u najkraćim danima godine skriva život koji raste u tišini.
Iako nema mnogo filozofije, evo nekoliko starih, provjerenih savjeta: ne pretjerujte s vodom-pšenica voli vlagu, ali ne voli „plivati“, toplo mjesto-ne preblizu radijatoru, ali dovoljno toplo da potiče klijanje, svjetlost-kad proklija, stavite je bliže svjetlu da ne požuti, ukrašavanje-crvena vrpca oko posude ne samo da je tradicija, nego i izgleda prekrasno.
Kada dođu blagdani, pšenica se stavlja na stol, često uz svijeću ili mali ukras. Nekad se prelijevala kapljicama vina za „dobru i rodnu godinu“, a danas mnogi u nju ubace i par orašastih plodova ili mali borić. U svakom slučaju, njezino nježno zelenilo daje stolu posebnu toplinu, onu koja ne dolazi iz trgovina nego iz običaja koji se prenosi iz generacije u generaciju.
